Ova migrantska kriza test je tolerancije za sve one u našem društvu koji su godinama širili mržnju i dizali hajku na sve one koji su se smatralo drugačijima.
Prije dvije godine u jednim zagrebačkim novinama osvanula je reportaža o azilantima smještenim u Dugavama.
U njoj su stanovnici tog novozagrebačkog naselja jasno dali do znanja što misle o strancima koji im šeću po kvartu.
"Nisam rasist, ali nelagodno mi je kad vidim grupice tamnoputih muškaraca kako besciljno lutaju kvartom i gledaju našu djecu", žalio se jedan stanar. "Čekamo da provale u stanove ili nešto još gore".
"Govore nerazumljivim jezikom, tumaraju našim ulicama, često se preko noći dovikuju kao s brda na brdo", dodaje drugi sugovornik. "Ima taj jedan koji stalno galami, a glas mu je kao da iz tunela izlazi. Užas".
A treći dodaje: "Imamo s jedne strane brdo smeća na Jakuševcu, s druge tak hrđavi ranžirni kolodvor i sad nam još treba potencijalni izvor novih problema".
To su bile reakcije Zagrepčana na samo par desetaka azilanata u jednom prihvatnom centru u Zagrebu.
A sad, kad u Hrvatsku ulaze tisuće izbjeglica, odnosno migranata, iz ratom poharane Sirije, svjedočimo i ovakvim izjavama.
Previše jedu
"'Kao istinski socijaldemokrat razmišljam da udomim jednu sirijsku obitelj, međutim kad ih vidim onakve na televiziji bojim se da baš i ne jedu malo", piše jedan SDP-ovac ovih dana na Facebooku.
Anto Đapić, predsjednik Gradskog vijeća Osijeka, kaže da treba prihvatiti žene i djecu, ali ne i "one koji izgledaju kao da su izašli iz teretane".
Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko jučer u Hrvatskom saboru širi strah od gubitka radnih mjesta. "Što znači dati im radna mjesta u situaciji kada veliki broj naših građana sele van zato što nema to radno mjesto?".
Mirela Holy prije par tjedana u otvorenom je pismu potegnula pitanje skrivenih terorista među izbjeglicama, na što se jučer nadovezala Kolinda Grabar Kitarović porukom da je njoj "na prvom mjestu sigurnost hrvatskih građana", te da je "nekontrolirano ušlo već previše izbjeglica", što sugerira da bi trebalo zatvoriti granice.
I premijer Zoran Milanović je danas na sjednici Vlade izjavio kako "mora voditi računa o hrvatskim interesima".
A društvene mreže i forumi preplavljeni su izjavama o najezdi muslimana i terorista, pričama o nekakvoj "islamizaciji Hrvatske" i o tome da ćemo se "uskoro svi klanjati Alahu".
I tako, poslije "pedera i lezbi", "jugofila i jugoslavena", "komunjara i udbaša", Slovenaca i Srba, a naročito četnika, sada smo dobili i sirijske migrante.
Naš način života
Koji su devet dana bježali od pokolja u Siriji, probijali se do grčkih otoka, prolazili kroz makedonske pendreke, obijali se od mađarske bodljikave žice i Orbanovih vodenih topova, pa preko minskih polja napokon pronašli put do Hrvatske.
Da bi se i tu počeli sve glasnije smatrati prijetnjom nacionalnoj sigurnosti, radnim mjestima, kršćanstvu i općenito, našem načinu života. Kakav god on bio.
A upravo se na ovom slučaju migranata čiju smo sudbinu pratili mjesecima, zgražali se nad patnjama i žrtvama, čak i dječaka čije tijelo je more izbacilo na obalu, snebivali se nad policijskom brutalnošću i neosjetljivošću mađarske vlade, testira naš način života.
Ako je već Europska unija iznevjerila postulate o otvorenosti, toleranciji, multikulturalnosti, o uniji bez granica i bez ograničenja za ljude koji se žele dočepati sigurnosti i boljeg života, onda bi makar Hrvatska trebala pokazati malo više tolerancije.
Iako je upravo te tolerancije zadnjih par godina drastično uzmanjkalo.
Kad nas se poziva da "budemo ljudi", to se ipak ne bi trebalo odnositi samo na sirijske izbjeglice.
Hajka s govornice
To se odnosi na sve one koji su proteklih godina bili žrtve netolerancije, netrpeljivosti, nesnošljivosti, govora mržnje u našem društvu. Na one koji su na bilo koji način bili drugačiji, koji su razmišljali, živjeli ili se ponašali drugačije.
Takvih je bilo mnogo, na takve je dizana hajka i s političke govornice i sa crkvenog oltara, pa ne bi trebalo čuditi kad bi se takav odnos počeo primjenjivati i na tisuće Sirijaca.
Profesor Žarko Puhovski sinoć je u emisiji Otvoreno HTV-a podsjetio da su nekada davno ljudi u Hrvatskoj brisali ruke nakon što su se rukovali sa crncem, "jer su mislili da su im ruke čađave". A danas, kaže on, u prvoj momčadi Dinama igra osam stranaca i samo tri Hrvata.
Zbog toga bi bilo poražavajuće kad se ljude koji su pobjegli od rata i žele proći kroz Hrvatsku kako bi se dokopali boljeg života u Njemačkoj ili skandinavskim zemljama smatra, pored svega ostaloga, i prijetnjom nacionalnoj sigurnosti, teroristima, prijetnjom kršćanstvu, širiteljima islama i otimačima radnih mjesta.
Najezda zombija
A njihovo približavanje hrvatskim granicama u javnosti prikazuje kao najezdu zombija: "Sad ih je ušlo stotinu, primijećeno ih je još 40, eno u grmlju ih je još 200, nadiru još tisuće, preplavit će nas, ne znamo što ćemo s njima, upomoć...".
Kao da su svi oni izabrali upravo Hrvatsku da joj se napiju krvi. Ili da nam, kao što sugerira onaj vrapčanski SDP-ovac, pojedu sve što imamo.
Nema sumnje, ova migrantska kriza bit će test za hrvatsku vlast, ali i za hrvatsko društvo u cjelini.
Ne samo za one koji tradicionalno zaziru od drugih i drugačijih, a takvih se u određenoj mjeri može pronaći u svakom društvu, već i za one koji istu dozu humanosti koju sada spremno iskazuju prema sirijskim migrantima, nisu spremni aplicirati na svoje sugrađane druge vjere, nacionalnosti, seksualnog opredjeljenja.
Sirijci će doći i, ako se njih bude pitalo, brzo otići. A mi ćemo ostati.
