Grci su rekli što neće: daljnje rezove i povrat dugova. Otkrili su što hoće: dobar standard, stabilnost i napredak. Između te dvije krajnosti nema racionalnog rješenja.
"Bio je to glas naroda, bijes bogova", pobjedonosno je uzviknula jedna studentica nakon jučerašnjeg referenduma u Grčkoj na kojem su građani većinom glasova odbili prijedlog povratka dugova.
Grci su, dakle, pokazali što neće.
Neće daljnje rezove, štednju, ubiranje poreza za vraćanje dugova, neće dodatno osiromašivanje, pad standarda, gospodarski sunovrat, nezaposlenost, bježanje iz zemlje...
Iz toga se može zaključiti i što bi željeli. Dobre plaće i mirovine, dobar životni standard, sigurnost i stabilnost, gospodarski rast i potrošnju, slabu naplatu poreza, uglavnom sve što su imali prije financijskog sloma 2008. godine.
No između toga, između te dvije krajnosti koje se čine udaljenijim nego ikada ranije, još uvijek zjapi velika praznina puna nedoumica.
U toj praznini još se ne nazire spasonosno rješenje, ne vidi se zajednički izlaz, nema dobitne formule.
Srednji prst kreditorima
Stoga se ovaj grčki referendum doista može smatrati izrazom bijesa. Svakako i prkosa, pokazivanja "srednjeg prsta" europskim institucijama i međunarodnim kreditorima koji se percipiraju kamatarima orijentiranima samo na vraćanje dugova kako bi mogli izdavati nove pozajmice grčkoj vladi.
Ali onaj bijes kojeg je spomenula grčka studentica, inače sljedbenica vladajuće Syrize, u ovom trenutku više od svega mogao bi se shvatiti kao izraz nemoći.
Grcima je dosta svega. Dosta im je prijetnji, ucjena i nametanja rješenja koja ne vode nikamo, osim u daljnje nazadovanje i propast. Imaju oni svoj ponos.
Nažalost, kako se sada čini, ponos je jedino što im je još ostalo.
Prkosni bijes
No, u tom ponosu, izrazu prkosnog bijesa, djelić zadovoljštine - makar kratkotrajne - mogu pronaći i ostale europske nacije pritisnute diktatom Bruxellesa i izložene zahtjevima međunarodnih kreditora koji daju zajmove za povrat prethodnih zajmova, stvarajući tako spiralu koja vodi u daljnju propast.
Nitko ne želi vraćati ogromne dugove, samo kako bi se ponovno zaduživali. Nitko se ne želi odricati onoga što su godinama imali. Nitko, na koncu, ne želi živjeti lošije od vlastitih roditelja.
Ne žele to ni u Grčkoj, a ni u Hrvatskoj, čiji premijer je prije godinu dana okrenuo ploču i krenuo putem odbijanja politike štednje pod svaku cijenu.
Svima dođe da nakon sedam godina bolne u mukotrpne agonije pokažu "bosanski grb" bankama, kreditorima, europskim birokratima.
Sve dok se ne zapitamo što dalje.
Običan blef
Koja rješenja nude oni koji su inspirirali referendum, oni koji vode ovaj jalovi rat s kreditorima, oni koji pokazuju prkos iza kojeg ne stoji nikakva moć te stoga sve više sliči na običan blef.
Ako je grčki referendum poslužio kao opomena kreditorima i briselskim birokratima da malo olabave prema Grčkoj, ali i prema ostalim zemljama zagušenima krizom, onda će on imati nekog konkretnog smisla.
Imat će smisla ako premijeru Ciprasu pruži legitimitet za promjenu uvjeta pregovora, a time i pruži manevarski prostor ostalim premijerima u ispunjavanju smjernica Europske komisije.
Imat će smisla ako nekim čudom označi preokretanje trenda i otvori put nekim drugim modelima rješavanja dužničke krize.
No, ako se to čudo ne dogodi, ako grčki "Oxi" posluži tek kao okidač za najcrnji scenarij i reprizu sloma iz 2008. godine, onda on neće više zvučati kao krik prkosa, već kao vapaj osuđenika na propast.
