Slovenski skandal omogućio je Hrvatskoj da čista obraza izađe iz arbitraže u koju je morala ući pod međunarodnim pritiskom i pod otvorenom ucjenom ulaska u EU.
Potpisivanje Arbitražnog sporazuma sa Slovenijom prije šest godina predstavljao se kao domoljubni čin kojim se otklanjaju prepreke za ulazak Hrvatske u Europsku uniju.
Tko je bio protiv arbitraže, bio je protiv Europe.
Druge mogućnosti praktički nije bilo.
Ove srijede raskid arbitražnog sporazuma također se predstavlja kao domoljubni čin oko kojeg su se složili svi saborski zastupnici. Čak je i Tomislav Karamarko bio na sjednici parlamenta i parafrazirao onu Titovu "tuđe nećemo, svoje ne damo". Tek toliko da se vidi koliko su stvari daleko otišle.
Druge mogućnosti ponovno nije bilo. Tko je protiv arbitraže, taj je za Hrvatsku.
I to je vjerojatno i najsretniji, premda najskandalozniji, ishod cijele ove priče koja je započela 2009. godine.
Ne samo zato što je arbitražni sporazum, kako je rečeno, "kompromitiran i kontaminiran", što je izgubljeno povjerenje u sam postupak, u suce i politiku, već i što je Hrvatska odustala od sporazuma za kojeg su mnogi ugledni pravni stručnjaci, kao i saborski zastupnici poput Dragutina Lesara, Damira Kajina i Ive Josipovića, tvrdili da je rizičan i nepovoljan za Hrvatsku.
I što danas Slovenija više inzistira na nastavku arbitraže, smjenjujući aktere skandala i imenujući prvog suca kojeg su se sjetili, to je jasnije da Hrvatskoj ide u prilog da se iz nje što prije povuče.
Elegantno povlačenje
Između ostalog i zato što je svjesna da je u nju ušla pod pritiskom, da je pristala na odredbe koje bi je po nekim tumačenjima stajale gubitka teritorija, pa i dvije trećine Savudrijske vale - a Dragutin Lesar je spomenuo danas čak i granicu u Međimurju - te da je ovo zapravo najelegantniji način da se sve to poništi.
Prije šest godina javnosti se slala poruka kako Hrvatska u arbitražu ulazi s nožem pod grlom, pod pritiskom SAD-a, Europske unije i pod ucjenom Slovenije.
Danas se u Hrvatskom saboru jednoglasno poručivalo da je Hrvatska u arbitražu ušla "u dobroj vjeri", puna povjerenja i dobrih namjera, uvjerena u ispravnost onoga što čini.
Što nije potpuna istina, ali do takve pozicije dovelo ju je samo ponašanje Slovenije.
Susjedna zemlja držala je Hrvatskoj nož pod grlom, a onda na koncu sama na njega pala.
I ta činjenica daje Hrvatskoj priliku da sa statusom žrtve i s moralne uzvisine, s punim kredibilitetom, traži izlaz iz onoga u što je bila prisiljena ući, i to pod otvorenom ucjenom.
Vesna Pusić spomenula je raspravi kako nije bio problem u arbitražnom sporazumu, nego samo u kršenju tog sporazuma tijekom postupka arbitraže.
Novo glasanje
No svejedno, bilo bi interesantno da je u Hrvatskom saboru ovoga prijepodneva provedeno novo glasanje o tom arbitražnom sporazumu. Koliko bi zastupnika za njega danas opet diglo ruku?
Onako, "u dobroj vjeri". Bez noža pod grlom, ucjene nad glavom, pritiska na leđima.
Koliko bi ih danas potvrdilo da ono što Hrvatska potpisuje sa Slovenijom u potpunosti štiti nacionalne interese i hrvatski teritorij?
To je sada hipotetsko pitanje, ali odgovor bi pokazao je li problem u narušenom postupku arbitraže ili u samom sporazumu o arbitraži.
Hrvatska zato može mirne duše proglasiti "auzmeš", tražiti novo miješanje karata i iz čitavog skandala izvući višestruku korist. Prikazati se kao žrtva, poručiti da je oduvijek postupala "u dobroj vjeri", zauzeti moralnu uzvisinu u daljnjim razgovorima i pregovorima, sačuvati čist obraz, a istovremeno poništiti sporazum u koji je, s ozbiljnim rezervama, bila prisiljena ući.
Zokina korist
Čak je i Zoran Milanović izvukao iz svega političku korist, prikazujući se kao lider kojeg slijede sve političke stranke i koji spašava hrvatski teritorij i njezin nacionalni interes.
U daljnjem postupku, kakav god on bio i koji će uvelike ovisiti o umješnosti hrvatske diplomacije, Hrvatska će se moći bezrezervno držati pravnih argumenata koji su u Savudrijskoj vali na njezinoj strani, bez rizika da u arbitraži odlučuje politika.
Učinit će to kao ravnopravna članica EU, bez ucjena nad glavom i bez rizičnih i dvosmislenih odredbi u sporazumu.
Jer, ono što je krivo izraslo, više se ne može ispraviti.
