Zašto je Zoran Milanović izbacio Aleksandru Kolarić iz stranke?
Zato što to može.
Zašto još? Zato da bi zaštitio sebe. Sačuvao svoju nedodirljivu poziciju na čelu stranke, satrao opoziciju, formalizirao verbalni delikt, poslao jasnu poruku što će se dogoditi onima koji se usude govoriti protiv njega i dovoditi u pitanje njegov način vođenja stranke.
A što je zapravo postigao?
Na njegovu žalost, potvrdio je ono što je Aleksandra Kolarić napisala u spornom komentaru zbog kojeg joj je presuđeno na prijekom sudu. Njezin je grijeh bio u tome da se usudila usporediti Milanovićev SDP s HDZ-om.
Kritizirala je način donošenja odluka, šutnju podređenih, izostanak unutarnje demokratičnosti, zatvorenost i način obračuna s neistomišljenicima, suzbijanje slobode govora i izražavanja. I sve njezine tvrdnje potvrđene su tijekom višetjednog staljinističkog obračuna koji je svoju kulminaciju doživio ove subote na sjednici Glavnog odbora.
Na njemu je donesena odluka da se članicu stranke isključi bez javne rasprave, bez prava na obranu, bez poziva na sjednicu Glavnog odbora na kojoj se glasalo o njezinu isključenju, odluka o izbacivanju upakirana je zajedno s još nekoliko odluka i glasanje nije bilo tajno, nego javno.
Da se vidi tko je protiv.
I nije Aleksandra Kolarić uopće trebala biti prisutna: svima je bilo jasno da ovaj SDP doista funkcionira kao HDZ - Sanaderov, Kosoričin, Karamarkov, sasvim svejedno.
Oni koji nisu htjeli dići ruku za izbacivanje, uglavnom se nisu pojavili na sjednici, a onih 11 koji se usudilo biti protiv debelo je nadglasano pred 64 osobe koje su dokazale lojalnost pred šefom stranke.
Međutim, nitko od njih, na čelu sa samim Zoranom Milanovićem, nije svjestan jedne bitne stvari. Tko pretvara stranku u nedemokratsku, autokratsku organizaciju, čak i idolopokloničku sektu sjevernokorejskog tipa, mora biti svjestan da ona jednog dana može i njih doći glave.
Kako su danas izbacili Kolarićku, sutra će izbaciti nekog drugog.
Zbog krive riječi, krivog pogleda, krivog poteza. Ili krivog prijateljstva, kako je to bilo u slučaju tisuća članova isključenih nakon izlaska Milana Bandića iz SDP-a.
Tako se radilo u HDZ-u: Sanader je izbacio Pašalića, pa je Kosor izbacila Sanadera, pa je Karamarko izbacio Kosor. Bez rasprave, bez prava na obranu. Isti recept obio se o glavu onima koji su se njime služili u obračunu sa svojim neprijateljima.
O tome trebaju razmisliti i svi oni SDP-ovci koji su donijeli odluku o isključenju Aleksandre Kolarić, članicu koja čak nije dobila poziv na sjednicu, a samim time ni pravo da nešto kaže u svoju obranu.
Kadija ju je tužio, kadija joj je presudio.
Je li to demokracija koju priželjkuju SDP-ovci? Je li to metoda koju bi voljeli jednoga dana okusiti na vlastitom primjeru? Je li to demokracija koju SDP kao vladajuća stranka želi preslikati na čitavo društvo: kao osvetu, kao inat, kao začepljivanje usta kritičara, kao eliminaciju protivnika?
Čak je i ona "šalabahter demokracija" protiv koje su javno ustali Milanovićevi ljudi nakon poraza na unutarstranačkim izborima u Zagrebu, bolja od ovakve Milanovićeve demokracije.
I neka Milanović slobodno tvrdi kako je SDP najdemokratskija hrvatska stranka, "sto puta bolja od HDZ-a". Ali to svejedno ne znači da je demokratska.
Aleksandra Kolarić nije ključna osoba u čitavoj priči, niti je ova priča bitna samo zbog onoga što se njoj dogodilo. Ona je samo na svojoj koži dobila potvrdu svega onoga što joj se stavilo na teret.
Javno je upozoravala da SDP ne smije postati HDZ. Javnost je dobila poruku.
