Premijeru, premijeru, opet sam uspio. Evo iz Bruxellesa traže da uštedimo još 1,3 milijarde, vikao je razdragani Branko Grčić trčeći Banskim dvorima. Nije ga smetao ni nestašni čuperak na glavi svježe opran u kolor šamponu. Ja sam genije, čudo prirode, pjevušio si je u bradu.
Bravo, Branko. Nemam riječi, odvratio je Zoki ne skidajući pogled s ekrana čvrsto stežući u rukama joystick. Nemam riječi, a sad nemam ni vremena, dodao je, vidiš da rasturam igricu.
Premijeru, ali ovi iz Bruxellesa se ne šale. Moramo naći taj novac inače ništa od europskih fondova, zabrinuto je dobacio ministar financija Lalovac.
Tko je glasao za Kukuriku koaliciju neka sad plaća sve dugove
Pa povećaj neki porez. Ili uvedi novi. Samo reci da je to sve zbog Sanadera i ostalih lopova iz HDZ-a, posavjetovao ga je Milanović.
Ali, zamucao je Lalovac, obećali smo da nećemo dizati poreze.
Obećanje, ludom radovanje. Pa što smo im sve obećali u Planu 21 i ništa nam se nije dogodilo. Plaćica ide, službeni auto vozi, službenu karticu peglam, prozborio je Gordan Maras zaljubljeno se gledajući u džepnom ogledalu.
Ajmo smanjiti plaće onima koji ništa ne rade, a plaću primaju iz proračuna, predloži Lalovac.
A sutra ćeš i meni plaću smanjiti. Zaboravi! Za-bo-ra-vi! Da ti takve gluposti više nikad ne padnu na pamet, podvikne Milanović.
A onda bi nastradao i bratić od susjede kojeg smo smjestili u onu agenciju. I sin naše Anke koji nam je tako predano lijepio predizborne plakate, zabrinuto doda Gordan Maras.
Naše plaće i plaće naših ljudi povećavamo do kraja mandata. Treba misliti na mirovinu. Neću ja dovijeka ovako ginut’ za Hrvatsku. A tu tričavu milijardu i ono sitno neka plate građani. Pa jesu li glasali za nas? Sad neka preuzmu svoj dio odgovornosti, zaključi Zoki.
