Vlada mora otići: zbog gospodarstva, zbog afera i skandala, zbog gubitka povjerenja i podrške birača, zbog blokade sustava, zloupotrebe institucija, frakcijskog rata
U normalnoj ili u "pravednoj zemlji", kako je to znao govoriti Ivo Josipović, premijer bi već podnio ostavku, Vlada bi odstupila i raspisali bi se prijevremeni izbori.
Ali ovo nije normalna zemlja. A kamoli pravedna.
U njoj bivši ministar financija može uredno izaći u javnost i istresti teške optužbe na račun predsjednika Vlade, optužiti ga za nepotizam i pogodovanje, ali i za prisluškivanje i praćenje, podmetanje i falsificiranje, za zloupotrebu sustava i podvrgavanja institucija vlastitim, ali i specijalnim interesima.
Da bi zatim taj isti premijer na sve to rekao da mu je "jako žao".
A predsjednik Republike dodao kako je zbog svega "žalostan". Dok koalicijski partneri ne znaju što bi rekli.
Mora podnijeti ostavku
Nakon istupa Slavka Linića, poprilično nesuvislog, nedorečenog i pomalo predvidivog, istupa koji je prošao bez velikih potresa i reakcija, postavlja se pitanje što bi se zapravo trebalo dogoditi da Zoran Milanović podnese ostavku.
Jedna je stvar što njegova Vlada već dvije i pol godine produbljuje krizu, nema rezultata, bliži se bankrotu i još brže vodi zemlju u propast. Drugo je to što je vladajuća stranka ogrezla u afere, malverzacije i korupciju čiji razmjeri sve snažnije izlaze na površinu.
Treće je to što je Milanović vlastitu stranku izložio uzastopnim izbornim porazima i gubitku rejtinga, te što je HDZ, stranku s optuženičke klupe, vratio u poziciju favorita za povratak na vlast.
Ali ovo je nešto posve drugačije.
Linić je udario direktno na premijera i njegov način vladanja. Na njegove prijatelje i njegova brata Krešimira, također. Na metode kojima se služi u obračunu s protivnicima. Na beskrupuloznost i neobazrivost. Na činjenicu da ne mari za svoj posao, da mjesecima nije komunicirao s ključnim ministrom, da je u državnim institucijama zavladala atmosfera straha od premijera koji može optužiti svakoga i u kojoj se činovnici, kako kaže Linić, boje donositi odluke i stavljati potpise na dokumente.
To je totalna blokada sustava. To je zloupotreba sustava. To je propast sustava.
Slegnuli ramenima
U normalnoj zemlji nezamislivo je da drugi čovjek Vlade i vladajuće stranke izađe na press konferenciju s teškim optužbama na račun premijera, ne samo u vezi rodbine nego i funkcioniranja vlasti, pa da svi slegnu ramenima i krenu svojim putem.
Nije to skandal zato što je Linić otkrio nešto što nismo znali. To je skandal jer je to napokon izašlo u javnost od relevantnog sudionika te vlasti. Koji se, valja i to reći, čupa iz vlastitih afera, ali svejedno iznosi podatke iz prve ruke, podatke koji zvuče uvjerljivo. I koje bi trebalo ozbiljno shvatiti.
Dok, s druge strane, premijerovi lakonski odgovori kako je "znao da će ga Linić blatiti", kako on "odgovara za Vladu, za članove Vlade i širi krug Vlade" i ne može znati ništa o kreditima HBOR-a, a pogotovo tvrdnja da "ljudi vode privatne živote, imaju privatne aranžmane i on ni na koji način na te stvari ne utječe", zvuče u krajnjoj liniji neodgovorno.
Ali u ovoj zemlji očito vrijedi pravilo: što su optužbe teže, reakcije su neobaveznije.
Uglavnom, vlast je dokrajčena na nekoliko razina. Gospodarski pokazatelji još su negativniji. Izborni legitimitet vladajuće koalicije zabrinjavajuće se srozao. Izostale su ključne reforme. Građani su izgubili strpljenje i povjerenje. A sada se iz redova koalicije udara na sam mehanizam vlasti. Na unutarnju trulež, na frakcijske bitke, na podmetanja i lažiranja.
U normalnoj zemlji samo jedan od tih faktora isprovocirao bi prijevremene izbore. U Hrvatskoj čak ni kumulativni efekt nije dovoljan da se tome stane na kraj i krene u novi pokušaj.
Zašto se plašimo smjene?
Pa što ako je to HDZ? Kad je SDP dolazio na vlast, dobronamjerni kritičari upozoravali su Milanovića da najviše mora paziti da ne počne ličiti na HDZ. Da bi se krenulo s bahatošću, bezobrazlukom, aferama, nepotizmom, prijateljima i rođacima, s HBOR-ovim kreditima i predstečajnim nagodbama, s paralelnim sustavima zapovijedanja, s hobotnicama i klijentelističkim mrežama.
Sada bi se valjda Tomislava Karamarka trebalo upozoravati da ne počne sličiti na Milanovićev SDP.
I ako već želimo glumiti cinike - ili makar oponašati lakonski ton premijera Milanovića - mogli bismo zaključiti kako nema nikakvog smisla plašiti se smjene vlasti. Jer smjene, kako vidimo, ionako ne donose bitna poboljšanja.
Puno su realniji zahtjevi za smjenama u samom SDP-u, počevši od Milanovića, preko Slavka Linića pa sve do bulumente nekompetentnih i oportunih ministara.
Ako do toga uskoro ne dođe, ovaj bratoubilački rat dokrajčit će državu. Kako god nenormalna bila.
