Mogli su biti reformatori, a sada ispadaju obične kukavice

Mogli su biti reformatori, a ispali su kukavice.

Tako je još od 2007. godine kada je Zoran Milanović u predizbornoj kampanji pobjegao od tema kao što su uklanjanje vjeronauka iz hrvatskih škola i ukidanje prava glasa Hrvata iz BiH jer ne spadaju pod ustavnu definiciju hrvatske dijaspore. 

"Ne protivimo se vjeronauku u školama", požurio je Milanović demantirati stav svoje stranačke kolegice Marije Lugarić, u paničnom strahu od gubitka već dobivenih izbora.

Ne čačkaj mečku 

Nakon što ih je ipak izgubio, u SDP-u se ukorijenio stav da se to dogodilo isključivo zbog tih svjetonazorskih pitanja u koja nije bilo pametno dirati. Taj stav postupno je prerastao u političku dogmu koje se dvije godine kasnije slijepo držao Ivo Josipović, a potom i Milanović. 

Govorilo se da je bez toga nemoguće pobijediti na izborima. Ali kad su izbori konačno jednom dobiveni, SDP zajedno sa svojim šefom države ostao je jednako konzervativan i jednako ustrašen, isti onaj kompromiser koji se ustručava boriti za stavove koji prkose većinskoj, konzervativnoj struji.

To se vidjelo po Milanovićevu odbijaju revizije Ugovora sa Svetom Stolicom i tetošenju Kaptola, po odbijanju sudjelovanja na Gay Prideu, po reakciji na haške presude, po Josipovićevu koketiranju s vukovarskim stožerašima, po kolebanju Vlade u obrani dvojezičnosti, pa sve do ovog referenduma o ustavnoj definiciji braka.

Angažirani Zoki

Milanović je neku večer zamjerio novinarki HTV-a da se "preangažirano" postavila protiv tog referenduma, ne misleći na to kako bi se upravo on kao premijer i vođa tobožnje lijevo-liberalne koalicije trebao malo više angažirati.

A ne govoriti o tome da ipak treba poštivati volju 750 tisuća potpisnika peticije, te da njega "kao čovjeka" smeta ta diskriminacija, umjesto da se kao premijer protiv nje bori - riječima i djelima. 

Njegov ministar Bauk čak je poručio da neće izaći na referendum jer je "besmislen" ("Besmisleno je boriti se protiv onoga što ionako stoji u zakonima"), a neki članovi koalicije požalili su se da ih "boli želudac" zato što nisu spriječili raspisivanje ovog referenduma. 

Poginju glavu

Umjesto da kažu svoj stav, da se bore za manjine, da pozivaju ljude na referendum i tako pokažu da im je stalo, umjesto da popravljaju Ustav i pišu nove zakone, oni poginju glavu, šute, mrmljaju sebi u bradu ili valjaju cinične dosjetke u Saboru, govore da im je muka od svega i da nema smisla boriti se protiv ove diskriminacije.

I usput se lupaju kad im spočitnu da je za ovaj referendum zapravo kriv Zdravstveni odgoj koji je isprovocirao klerikalnu revoluciju. Sigurno se pitaju, koji im je vrag on trebao? A onda se sjete da je premijerova žena bila među autorima.

Sve to smrdi na čisti kukavičluk.

Da ne govorimo o ministru Matiću koji proziva nelojalne Srbe ili predsjednika Josipovića koji se dodvorava stožerašima.

Obračun s revolucijom 

Ako se ikad ovom SDP-u pružala prilika da krene u ozbiljne reforme, u civilizacijski obračun s klerikalnom revolucijom, onda je to upravo sada. Dobili su izbore, imaju vlast, imaju mehanizme - ali nemaju hrabrosti.

A vjerojatno čak ni jasnog stava.

A to je, upravo to odsustvo stava, najbolji recept za ono što je SDP-u trenutno najvažnije - opstanak na vlasti. To je poučak Ive Josipovića, to je bio poučak Ive Baldasara u Splitu. To je poučak Zorana Milanovića čija se hrabrost iscrpljuje na pljuvanju Karamarka i špotanju novinara.

Mogli su biti reformatori: oko vjeronauka, Vatikana, istospolnih brakova, oko zakona i Ustava... Ili makar zvučati kao reformatori. Nastupati kao reformatori. Odnosno kao političari kojima je doista stalo.

A ne plakati i žaliti se da ih Ustavni sud ne voli, isti onaj sud koji pune svojim stranačkim kadrom.

Saharinski HDZ

Ovako, kad govore da bi uvodili dvojezičnost u skladu sa zakonom, ali ga ne bi skroz poštivali, da bi štitili prava Srba, ali samo onih "lojalnih", da bi branili gejeve od diskriminacije, ali im ne bi dali pravo na brak i posvajanje djece, onda zvuče kao saharinska verzija Karamarkova HDZ-a.

Nema liderstva, nema stava, nema prepoznatljive politike, od Pantovčaka pa sve do Banskih dvora. Kaska se za događajima, krpaju se rupe, traže opravdanja. 

Pa evo im onda još jedno: kad izađu s nekim svjetonazorskim stavom, neka kažu da to čine u pukoj samoobrani.

Tomislava Klauškog možete pratiti i na Facebooku