Milan Bandić prijavio je Rajka Ostojića zbog lažnih potpisa na kandidacijskoj listi. DIP je solomonski zaključio da je prijava zakašnjela. Što bi bilo da nije zakasnio?
Evo kako Državno izborno povjerenstvo rješava probleme.
Umjesto da ustanovi je li Rajko Ostojić doista falsificirao potpise za svoju gradonačelničku kandidaturu, ono je zaključilo da je Milan Bandić zakasnio s prijavom protiv njega.
Jest da se Ostojić javno ispričao što je poslao pismo zahvale umrloj osobi, jest da je DIP-u stiglo pismo zahvale upućeno osobi koja je u vrijeme skupljanja potpisa živjela u Dominikanskoj Republici, što otvara pitanje o vjerodostojnosti liste, pa i same kandidature - kao što pobuđuje i sumnju u to da je Ostojić koristio Bandićeve liste iz 2009. godine - ali DIP se time svejedno neće baviti.
I to zbog toga što je Bandić zakasnio s prijavom.
Imao je zakonski rok od 48 sati nakon objave kandidature da podnese prigovor. To što se cijela afera otkrila tek nedavno, nakon što je Ostojić poslao pisma zahvale, nema nikakve veze. Rokovi se moraju poštivati. Inače nastaje kaos.
Manji nego inače.
Zato nikad nećemo saznati što bi se dogodilo da je Bandić svoj prigovor podnio na vrijeme. Kako bi u tom slučaju DIP riješio jedan od težih oblika kršenja izbornih pravila: podnošenje lažnih lista, s umrlima i iseljenima, možda čak lista prepisanih s izbora 2009. godine.
Nije vrag da bi morao zaključiti kako kandidatura SDP-ove uzdanice u metropoli nije pravovaljana. I što bi tek onda morao učiniti? Bojimo se i pomisliti.
Puno je lakše nagađati što bi se dogodilo da se kojim slučajem ista stvar otkrila Bandiću. Svi bi se digli na noge, od Gonga do medija - o samom Ostojiću da se i ne govori - što bi prisililo DIP da postupi po zakonu i sačuva legalnost lokalnih izbora.
Onako kako je tu legalnost sačuvao i povodom prigovora oko Bandićevih plakata za biciklijadu.
Ako ništa drugo, cijela stvar sigurno ne bi prošla u gromoglasnoj tišini kao sada u vezi Ostojićeva propusta (ili manipulacije, ili drskosti, ili gluposti...). Međutim, ova tišina, potencirana solomonskim zaključkom DIP-a da je Bandićeva prijava zakašnjela, svejedno ne znači da Ostojić nije kriv.
Ovaj slučaj otvara pitanje vjerodostojnosti njegove kandidature, funkcioniranja stožera, drskosti ljudi koji organiziraju kampanju, pa čak i legalnosti eventualne pobjede, kao što otvara i pitanje ima li uopće smisla prikupljati potpise koje je zapravo nemoguće testirati.
A kad se nepravilnosti ipak otkriju, konstatira se da je to učinjeno sa zakašnjenjem.
I dok se cijelo vrijeme javnost zabavlja pričama o "kretenizaciji" izbora, o Kerumovu pršutu na čelu i Kerumovu križu na Marjanu, u pozadini kampanje događaju se puno ozbiljnije stvari: od ministara koji koriste svoje dužnosti i resurse za stranačku kampanju, preko sumnjivog financiranja plakata, do institucionalnog nadzora, bolje reći, njegova izostanka.
No kako neki problem iskrsne ili se ponovi, tako izbori prođu i sve se zaboravi. Do idućeg puta.
Kašnjenje očito zna biti prokleta stvar. Jedno je kašnjenje nedavno stajalo SDP pet milijuna kuna globe zbog financijskog izvješća, drugo kašnjenje spasilo je kandidaturu SDP-ova Rajka Ostojića. Na kraju se ipak sve izjednači.
