Noj u ptičjem rezervatu: "Jest ćemo travu jer smo u pravu"

Sve ovo imalo bi puno više smisla kad bi Zoran Milanović ustrajao na zakonu usvojenom dva dana prije ulaska u Europsku uniju.

Kad ne bi samo ritualno "pokazivao mišiće", kako to kaže Tonino Picula, već i zadržao taj štemerski gard do kraja, pa neka nam nabiju sankcije i uzmu novce i ne daju fondove i neka se Europska unija tornja dođavola.

U tom slučaju, ovo njegovo inaćenje i bahaćenje, svađanje s HDZ-om preko Viviane Reding, ovo pozivanje na "karakter pred sankcijama" i na "samopoštovanje" pred pritiscima iz Bruxellesa, sve ove borbene parole kako "neće dopustiti da se s Hrvatskom briše pod", možda bi čak imale nekog smisla.

Pa makar asocirale na Tuđmanov govor na Plesu po povratku s liječenja u SAD 1996. godine.

Ali nije jasno čemu sve to kad Milanović ionako zapravo popušta?

Prvo je donio zakon kad nije smio, pa inzistirao na njemu iako je pogriješio, pa onda u pismu Barrosu najavio da će odustati od zakona, pa predložio njegovu izmjenu, ali tek od srpnja iduće godine. Tek toliko da napakosti svima.

Osim, jasno, Josipu Perkoviću.

Baš je hrabar smeđi dabar

Zbog svega toga Milanović ispada ridikulozan. S pompoznim porukama o tome kako "Hrvatska nije ptičji rezervat", kako neće biti nikakvih sankcija, kako je to "zavjera šutnje HDZ-a koji se želi otarasiti jednog čovjeka", te da bismo trebali vjerovati "demokratski izabranoj vlasti u Hrvatskoj", a ne "osobi koja se bori za sedmi mandat povjerenika u Europskoj komisiji...".

A zapravo je cijela stvar zapravo riješena. Milanović je faktički već odustao od tog spornog vremenskog ograničenja. Stoga sve ovo ne izgleda kao neka posebna hrabrost.

Više kao ludost.  

Jer se tu više ne radi o politici. Milanović ne štiti nikakvo pravo Hrvatske da napiše zakon kakav želi, jer je od njega već praktički odustala. I upravo zato je ovo kapriciozno izlaganje sankcijama, samo 78 dana od ulaska u EU, još nebuloznije, da ne upotrijebimo težu riječ.

Naime, nema baš nekog smisla poručivati kako "treba pružiti priliku hrvatskom pravosuđu da odradi posao" i kako "treba vjerovati u hrvatsko pravosuđe", a onda mu zakonskim odredbama i političkim intervencijama u vezi uhidbenog naloga vezati ruke.

Kao što nema baš prevelikog smisla prozivati "one koji govore o vjerodostojnosti Hrvatske, a šutjeli su dok se otimalo i pljačkalo i tako Hrvatsku koštalo reputacije" - ciljajući pritom, naravno, na HDZ - budući da se ovo izrodilo u premijerovu privatnu avanturu koja se sve manje povezuje s HDZ-om, a sve više kritika stiže s lijeve strane političke barikade.

Boksanje sa sjenama

S kime se onda zapravo obračunava Milanović? 

Štiti li branitelje od optužnica ili Josipa Perkovića od izručenja? Na osnovu čega i dalje izlaže zemlju sankcijama, a još više međunarodnoj sramoti, kada je već faktički popustio pred packama iz Bruxellesa?

I ako je, kako sam kaže, "isto kad se pravda provodi u bilo kojoj europskoj zemlji", zašto onda ne dopusti hrvatskim sudovima da izruče Perkovića Njemačkoj?

Nojevi u rezervatu

Međutim, još jedna premijerova rečenica s današnje press konferencije u Vladi zvučala je posebno zanimljivo. Naglašavajući kako neće odustati od ovoga "jer to nije njegova igra", Milanović je krenuo upozoriti da je to zapravo stav Vlade, da bi se u jednom trenutku na brzinu ispravio i rekao: "To je stav većine u ovoj Vladi".

Tko je onda ta manjina koja se protivi? I zašto se ona javno ne usprotivi ovakvoj politici premijera?

Očito su svi oni, poput nojeva u ptičjem rezervatu, gurnuli glavu u pijesak i ne žele vidjeti o čemu se tu radi, a još manje se o tome očitovati. A ministar Orsat Miljenić kao bezglava kokoš traži izlaz iz televizijskog studija.

Franjo Tuđman, kad smo već kod njega, takve je svojedobno nazivao "stokom sitnog zuba". Glavno da se nismo previše odmaknuli od metafore. 

Tomislava Klauškog pratite i na Facebooku