Bili izbori sutra ili za šest mjeseci, što Zoranu Milanoviću uopće preostaje, osim cijeđenja mandata poput suhe drenovine? Čemu se uopće mogu nadati do izbora?
Smiješno je ovo nabacivanje datumima raspisivanja parlamentarnih izbora.
Jer, što se SDP-a tiče, za njega bi najbolje bilo da izbora uopće nema.
Svaka druga opcija za njih se čini kobnom.
Raspisali izbore sada kad im je rejting na povijesno niskih 18 posto ili za pola godine kad bi im se rejting ovim tempom mogao izjednačiti sa stopom rasta BDP-a, ne čini se baš kao neki izbor.
Treći magareći
Zato je uzbudljivo zazvučala subotnja vijest na HTV-u o tome da će se naredni izbori održati simboličnog trećeg siječnja iduće godine. Simboličnog ne samo po tome što je SDP tada nakon smrti Franje Tuđmana prvi puta došao na vlast, nego i po tome što je trećeg siječnja Ivo Sanader održao onu svoju famoznu press konferenciju nakon koje je munjevito najuren iz HDZ-a, da bi sutradan Mladen Bajić protiv njega pokrenuo kazneni progon.
Dakle, tog novog Trećeg siječnja trebao bi se ponoviti dvostruki obračun: s Tuđmanovim nasljeđem i brončanom bistom koju Tomislav Karamarko nosi naokolo kao amajliju, i s HDZ-om kao Sanaderovom zločinačkom organizacijom.
Zvuči atraktivno, onako baš filmski, ali i pokazuje koliko je SDP očajan. I koliko, kako reče Mirela Holy, "pokušava coprati, odnosno okrenuti se praznovjerju".
No, ruku na srce, što stranci Zorana Milanovića uopće preostaje, osim cijeđenja mandata poput suhe drenovine?
Čemu se uopće mogu nadati u ostatku mandata?
Sjede sad jer neće opet
Jasno, u prvom redu mogu se nadati da će još sjediti na vlasti, možda zadnji puta u još dugo vremena. Osim ako se opet ne poskliznu na neku aferu, kao Mihael Zmajlović. Ili Siniša Varga. Ili neko treći.
Osim toga, mogu se nadati da će u tom periodu narod osjetiti blagotvorne učinke njihova mandata. Osim ako opet ne budu morali dizati trošarine i poreze, rezati plaće, zaduživati se da prežive...
Naravno, mogu se nadati i da će skočiti BDP. Osim ako se dodatno ne sroza. S tim se fakat nikad ne zna.
Mogu se nadati da će narod shvatiti da su oni najbolji. Osim ako sve pogrešno ne shvate.
Mogu se nadati i da će HDZ s Tomislavom Karamarkom, uz sekundiranje marljive Kolinde Grabar Kitarović, otklizati u još dublju radikalizaciju i fašizaciju, te time pojačati taj strah birača ljevice i natjerati ih da pobjegnu opet u isti tabor. Osim ako ne pobjegnu kod nekog drugog, autentičnijeg ljevičara.
Ispuhivanje konkurencije
Mogu se nadati i da će u tom periodu sklopiti koaliciju s nekim od otpadnika, Mirelom Holy ili Ivom Josipovićem, ili da će se makar ispuhati neki od naraslih pokreta, poput Živog zida ili najnovijeg MOST-a. Osim ako u narednom periodu ne dobiju dodatni zamah.
Onda, mogu narednih šest ili osam ili deset mjeseci iskoristiti za vođenje predizborne kampanje državnim, umjesto stranačkim sredstvima. Ono, da se Gordan Maras naslikava u spotovima, da Milanović u narančastom prsluku dijeli ENC-ove, da Branko Grčić hipnotizira mase mantrom o veličanstvenim uspjesima ove Vlade, a i da Zmajlović još malo posjedi u onom Zagrebtoweru.
A mogu odugovlačenje s raspisivanjem izbora objasniti i željom da se ovakav HDZ što dulje drži što dalje od vlasti. Kao uslugu čitavom društvu.
Ono, nismo baš najbolji, ali smo bolji od ovih koji čekaju svoj red.
A ne treba zaboraviti da bi time napakostili šatorašima, koji bi morali još mjesecima čamiti u Savskoj, cijepati drva, ložiti vatru, rušiti vlast...
Uglavnom, koji god termin SDP izabrao za raspisivanje parlamentarnih izbora, ispada da se sve vrti oko najmanje loše opcije.
A to kolebanje, puštanje probnih balona, zbunjivanje protivnika i vlastitih birača zapravo sve više sliči na, da se fino izrazimo, nastojanja gladnog čovjeka da ode na WC.
