U intervjuu u kojem je zvučao kao trećerazredni političar, predsjednik Županijskog suda u Zagrebu optužio je sadašnjeg predsjednika Vlade da je pobjegao od rata
Jedna je stvar kad neki anonimni provokator, nakon što je državni vrh izviždan u Kninu na proslavi Dana domovinske zahvalnosti, negdje iz gomile drekne za predsjednikom Ivom Josipovićem: "A gdje ste vi bili '91.?".
Na to se danas, s odmakom od četvrt stoljeća, može samo slegnuti ramenima.
Ali nešto je posve drugo kad predsjednik Županijskog suda u Zagrebu, samozvana sudačka zvijezda, iskoristi taj argument u posve neprimjerenom političkom intervjuu.
To je onda ozbiljan skandal.
Nisu svi dali isti doprinos.
U intervjuu nedjeljnom Večernjem listu sudac Ivan Turudić govorio je o tome kako "nisu svi dali isti doprinos u stvaranju hrvatske države", a potom izrekao ovo: "Tko je bio premlad za rat s 25 godina pa je kao vježbenik Trgovačkog suda išao u Bruxelles raditi (misli da Zorana Milanovića, op.a.) taj sigurno nije dao isti doprinos kao ja koji sam bio dragovoljac Domovinskog rata".
Turudić nije izrijekom spomenuo Milanovića, ali je dopustio autoru intervjua da neupućenim čitateljima objasni na koga je točno mislio. "Nema lažne skromnosti", potvrđuje Turudić, "to je stvarno tako".
Dakle, on je kao dragovoljac dao veći doprinos stvaranju hrvatske države od aktualnog predsjednika Vlade. No, za njegovu argumentaciju bilo je mnogo važnije naglasiti da Milanović nije dao jednaki doprinos stvaranju hrvatske države, samo zato što je otišao raditi u Bruxelles, a ne u rat.
Malo je nedostajalo da ga Turudić optuži da je dezerter.
Tako je ono što je dosad bilo rezervirano za internetske forume i zviždačke derneke, sada dobilo pravo građanstva u intervjuu predsjednika najvećeg hrvatskog suda. Turudić je jučer i službeno, "bez lažne skromnosti", podijelio hrvatsko društvo na dvije kategorije: na one koji su bili u ratu i na one koji nisu bili.
Oni koji su bili, poput njega, automatski se smatraju zaslužnijima za stvaranje hrvatske države. Slijedom toga, njihovi argumenti imaju posebnu snagu i specifičnu moralnu težinu, oni su neupitni i apsolutno nedodirljivi.
Uzvišena pozicija
Pa kao takvi, dakle oni koji ruše sve pred sobom, omogućavaju sucu Turudiću da zauzme uzvišenu poziciju u višemjesečnoj polemici s premijerom Milanovićem.
Poziciju modernog "subnorovca".
Nasuprot premijeru koji je pobjegao od rata.
Ponavljamo, ovdje nije riječ o internetskom hejteru ili pajacu iz gomile, nije riječ čak ni o Slavku Lozini, slavnom splitskom sucu, već o predsjedniku najvećeg suda u Hrvatskoj. A taj sudac je ove nedjelje, u kupaćima gaćama i s jednom nogom umočenom u more, formalizirao podjelu hrvatskog društva.
Na branitelje i one druge. Na "zaslužne" i one koji to baš i nisu.
Puniša Perković
Ali je pritom, što je vrlo zanimljivo, Josipa Perkovića koji je te 1991. godine bio pomoćnik ministra obrane i šef hrvatskih tajnih službi, usporedio s Punišom Račićem, atentatorom na Stjepana Radića. I tako ga, prije suđenja, unaprijed proglasio krivim.
U nekoj normalnoj državi to bi zvučalo skandalozno. Izvrgnulo bi ovog visokopozicioniranog suca kritici i mogućim sankcijama. Makar javnoj sramoti.
Ali ovo nije normalna država. Niti je to, nažalost, bilo sve što je Turudić servirao u tom razgovoru.
On je, također, kao predsjednik najvećeg suda u zemlji nabacio šeretski osmijeh i ustvrdio kako je možda "i bolje da nije bio u Kninu jer bi i on zviždao državnom vrhu". Prozivao je udbaše koji se "međusobno pomažu i štite", govorio o Komitetima u Kockici, optuživao Milorada Pupovca da kritizira sudstvo zato što je "etnički obojen".
Karamarko je sve bolji
Nazvao je premijera "monarhom" koji se miješa u sudstvo, iako je kalkulantski prešutio hadezeovce za koje je priznao da su radili to isto. Da bi zatim, onako sudački neovisno, ocijenio kako je Tomislav Karamarko "sve bolji u poslu koji radi".
A nije mu problem, na pitanje zašto je blaži prema Josipoviću nego prema Milanoviću, niti vrlo suptilno napomenuti kako je "Josipović izabran voljom građana". Kao da Milanović nije.
Time je zatvorio perfidnu konstrukciju: Milanović nije dao odgovarajući doprinos u stvaranju hrvatske države, a njegova vlast nije izabrana voljom građana. U Karamarkovu prijevodu: Milanovićeva vlast je nedomoljubna i nenarodna.
Ponavljamo, sve to nije izašlo iz usta nekog marginalca ili ridikula, već iz usta predsjednika najvećeg hrvatskog suda. Suca koji unosi podjele, zauzima strane, servira političke floskule, plasira podvale. Još gore, suca koji narušava trodiobu vlasti i neovisnost sudstva, naročito od javnog svrstavanja uz jednu političku opciju.
Turudić je u intervjuu nastupao kao sudac, a govorio kao političar. Trebao je biti pomiritelj, a ispao je huškač.
Želio je biti sudačka zvijezda, ali nije dogurao dalje od jeftinog političkog provokatora.
