Lex Perković razotkrio je funkcioniranje hrvatske vlasti, premijera i predsjednika, koalicije i oporbe, ali i podsjetio na kojim je to temeljima izrasla hrvatska država.
"Ima puno većih i važnijih problema nego što je to Lex Perković", ustvrdio je ovoga vikenda predsjednik Ivo Josipović.
Do istog zaključka došli su i hrvatski građani, kojih se samo 11 posto u anketama izjasnilo da je spor oko europskog uhidbenog naloga doista bitna tema. Gotovo polovica ispitanih priznala je da zapravo nema pojma o čemu se točno radi u tom "Lexu Perković", ali zato dvije trećine građana zna da je najvažniji problem gospodarska kriza, a zatim slijede korupcija, zdravstvena skrb, vanjsko zaduživanje, državni proračun... Ispred Lexa Perković po važnosti je čak i ćirilica u Vukovaru.
Stvari su, dakle, prilično jasne: Lex Perković je za većinu izmišljen, nevažan, sporedan i apsolutno nevažna tema na širokom repertoaru ostalih hrvatskih dubioza.
To je sve istina i s time se nije teško složiti.
A što je s većim problemima?
Ali upitajmo se onda sljedeće: ako hrvatska vlast već mjesecima nije u stanju ili naprosto ne želi riješiti ovako minoran problem, kako se onda možemo nadati da će uspješno riješiti onih desetak većih i neusporedivo težih?
I ne samo da ga ne može riješiti, već je od tog pitanja napravila prvorazredan međunarodni skandal koji nas ponovno dovodi pred sankcije Europske unije, dva mjeseca nakon što smo u nju ušli.
Sankcijama nam se prijetilo kad nismo ispunjavali obaveze u pregovorima s EU, sankcijama nam se prijeti kad ne ispunjavamo ono što smo potpisali u pregovorima s EU.
I zato možda taj Lex Perković ipak nije toliko nevažan kao što nam se čini.
On, u prvom redu, pokazuje kako funkcionira hrvatska vlast. Razotkriva premijera Zorana Milanovića kao inatljivog, totalno nefokusiranog i potencijalno destruktivnog političara. Čovjeka koji nije spreman priznati pogrešku, ali je zato spreman od nevažne teme napraviti prvorazredan problem, zaratiti sa svima, prijateljima i neprijateljima, te pritom ugroziti interese vlastite države.
Premijerovi hirovi
Ovaj slučaj pokazuje i kako funkcionira vladajuća koalicija, u kojoj HNS u Saboru diže ruku za ono čemu se javno protivi, a onda traži izmjenu onoga za što je glasao, gdje se preko deklariranih principa prelazi u svrhu očuvanja "mira u kući", i gdje zastupnici, ministri i stranački dužnosnici ne služe ničemu osim ispunjavanju premijerovih hirova.
Ako se koalicija ovako ponaša na ovom minornom slučaju, kako onda može funkcionirati u rješavanju ključnih problema?
Ovaj zakon još jednom pokazuje i kako predsjedniku Republike zapravo ništa nije bitno, sve dok ga se osobno ne prozove. A onda je spreman ući u rat s premijerom i optužiti ga za stvaranje "talačke krize", samo zato što mu je dirnuo u njegova savjetnika koji je sasvim slučajno sin Josipa Perkovića.
A naravno, Lex Perković baca ne baš previše pozitivno svjetlo na političku oporbu. Onu koja govori o komunističkim zločinima, ali godinama nije učinila ništa na njihovu progonu, govori o nacionalnim interesima, a onda javno iskazuje nepovjerenje u hrvatsko pravosuđe.
U lošoj vjeri
Lex Perković iznova pokazuje i kako Hrvatskoj malo treba da se ponovno, nakon manjeg zatišja u pregovorima EU, prikaže kao "troublemaker". Kao zemlja kojoj se ne može vjerovati i koja prema međunarodnoj zajednici, s kojom je preuzela određena obveze, nastupa svadljivo i u lošoj vjeri.
Međutim, ono što je u ovom nevažnom problemu možda najzanimljivije, ako već ne i najvažnije, jest činjenica da Lex Perković opet aktualizira priču o temeljima samostalne Hrvatske.
O udbašima pod zaštitom vlasti, o špijunima i potencijalnim ubojicama kao "kumovima" hrvatske državnosti, o ljudima iz bivšeg režima na kojima je počivao novi režim, o posljedicama neprovođenja lustracije, zbog čega je sada teško ispraviti ono što je od početka krivo posađeno.
Bez obzira na saborska istražna povjerenstva, izmjene Ustava i slične tričarije.
Otac i sin
To je današnja Hrvatska: jedan Perković bio je Tuđmanova uzdanica, drugi Perković sada je Josipovićeva uzdanica, dok premijer Milanović bivšeg udbaša štiti od izručenja Njemačkoj pozivajući se na tobožnju zaštitu hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata.
Bez obzira na kaos i metež oko tog zakona, sada je puno jasnije na kojeg je to King Konga nedavno mislio Zoran Milanović. Ciljao je na jedan "nevažan, minoran i nepotreban" zakon koji je potresao hrvatsku državu od udbaških temelja do europskog krova.
