Bizarno iskustvo: Secirala je trupla da bi bila dobra u jogi

Genny Wilkinson- Priest je učiteljica joge iz Londona i željela je naučiti više o ljudskom tijelu. Otišla je u mrtvačnicu bolnice na tečaj seciranja trupala. Opisala je svoje iskustvo, a prenio ga je Daily Mail.

Evo kako je to izgledalo:

Nije da nikad nisam vidjela mrtvo tijelo. Gledala sam pokojnike izložene u otvorenim ljesovima, ukočenog lica i hladnih ruku. Majka rado prepričava kako sam se kao petgodišnjakinja popela na lijes i pokušavala probuditi djeda. Bila sam jako zbunjena činjenicom da ljudi umiru. Moj interes za ljudsko tijelo, bilo to morbidno ili ne, nastavio se i u odrasloj dobi. Postala sam učiteljica joge i fascinirana sam kako i gdje se se mišići drže za tetive pa zatim za kosti, kako je to sve povezano, kako se tijelo kreće...

Gradila sam znanje na sumornom tečaju anatomije pa sam se upisala na seciranje ljudskog tijela u bolnici koja to dopušta samo ljudi koji imaju profesionalni interes. Željela sam izbliza vidjeti građu tijela. U tu bolnicu se ulazi kroz groblje i prvi dan, dok sam hodala prema ulazu, uhvatio me neki nemir. Čekalo me sedam sati čeprkanja po truplu.

Nakon što sam ostavila osobne stvari u prostoriji s lijesovima, jer mobiteli i snimanje nisu dopušteni, ušla sam u sobu u kojoj me zapuhnuo miris formaldehida. U sobi bilo hladno zbog očuvanja desetak trupala umotanih u žute vreće koja su stajala na stolovima za seciranje od nehrđajućeg čelika.

U mojoj grupi bilo je osam ljudi, među njima maser, tehničar za magnetnu rezonancu, osteopat, nekoliko učitelja joge i jedan učitelj pilatesa. U zraku se moglo osjetiti iščekivanje kako smo se okupili oko anatomskog modela kostura i prošli kroz papirologiju s našim učiteljem Davidom Daviesom, profesorom anatomije na Kraljevskom fakultetu. Kratko nam je objasnio što ćemo sve proći - u ovom dijelu donji dio kralježnice i zdjelicu. Objasnio nam je i što bi trebali učiniti osjetimo li mučninu. Rekao je da se u tom slučaju udaljimo od stola za seciranje kako ne bi glavom udarili u njega dok padamo u nesvijest. 

Atmosfera je bila tiha i puna poštovanja, kao što je i prikladno. Moje oči uporno su gledale u vreće s truplima. Razmišljala sam kako su ti ljudi nesebično donirali svoja tijela za proučavanje, tako da bi studenti medicine i ostali što bolje naučili svoj posao. Zapitala sam se bi li i ja dopustila da potpuni stranac zaviri u moje beživotno tijelo i gleda moje kosti.

Odjenuli smo pregače, stavili naočale i navukli rukavice. Stvari su postale ozbiljnije. Gotovo kazališnim pokretom profesor je maknuo žuti pokrivač s našeg prvog uzorka - starijeg, mršavog muškarca. Kako ironično, tijela moraju biti u dobrom stanju, ne pretila ili stradala u automobilskoj nesreći, jer bi to ugrozilo razvijanje vještina budućih zdravstvenih djelatnika.

Prvo što sam primijetila je boja mišića - trulo smeđa. S druge strane, kosti su blistale, a koža je zadržala svoju boju mesa iako je nedostajao sjaj koji dolazi samo životom. Prvi sat sam bila samo znatiželjni promatrač. Ruke su mi bile sklopljene iza leđa dok sam provirila iza ramena studenta ispred mene koji je pincetom pomicao mišić koji ide koso od trbuha do kralježnice. Gledala sam u lice tog muškarca. Oči su mu potonule u lubanju, a kroz otvorena usta vidjeli su se zubi, jedan je bio zlatan. Od njegovog jezika preko želuca do genitalija sve je bilo nekako povezano. Pogledala sam i u njegov penis koji je bio zavezan uz bedro.

Shvatila sam da moram prestati gledati tijelo kao cjelinu, jer neću ništa naučiti, već njegove dijelove. Morala sam prestati gledati šumu da bi mogla vidjeti drvo. Približila sam se tijelu i pokucala po kosti, okretala bedrenu kost, prstima protrljala mišić čudeći se njegovoj gustoći i dužini - bio je puno širi i kraći nego sam zamišljala obzirom koliko je važan za trčanje i jogu. Ipak, profesor nas je podsjetio da tijelo moramo gledati kao cjelinu.

Najbizarnije od svega je bilo da sam osjetila glad u vrijeme ručka. Profesor je rekao da je to za očekivati zato što formaldehid, kojim se trupla balzamiraju, otvara apetit. Zapitala sam se što ću jesti. Meso nije dolazilo u obzir. U lokalnom restorančiću pokraj bolnice gledala sam kako kuhar reže šunku i osjetila gađenje. Preselila sam se što dalje od njega. Svim silama sam se natjerala da se vratim među leševe. Seciranje trupla, ne samo da je promijenilo moje prehrambene navike, već i način na koji sam podučavala.