Prava istina - kako je raditi za poznate svjetske modne ikone

Asistenti najpoznatijih svjetskih stilista i modnih dizajnera otkrili su koliko je zapravo taj posao nehuman i ponižavajući. Na spomen svijeta glamura mnogi će pomisliti  kako je živjeti u tom okruženju ostvarenje svih snova - druženje sa svjetski poznatim dizajnerima, putovanja po cijelom svijetu, luksuz na svakom koraku...

Ali, oni koji žive taj život i otkrili pravu sliku tog posla - od bizarnih zahtjeva koje moraju ispunjavati, vrijeđanja do potpune nesigurnosti svojeg posla. Poželjeli su ostati anonimni jer bi im otkrivanje identiteta zatvorilo vrata napretku u karijeri. Na pitanje zašto to trpe odgovorili su kako se nadaju da će jednog dana i oni postati poznati poznati stilisti ili modni dizajneri. Ovo su njihove priče, a imena su izmišljena:

Alice (26) radi kod svjetski poznatog stilista

Slične poslove radim od 20. godine, ponekad nisam bila ni plaćena, ali to je normalno u tom poslu, rijetki su u početku plaćeni. Ovaj posao je zarazna noćna mora. Ne smijem nikad reći "ne" bez obzira koliko je zahtjev apsurdan. Znala sam kako će biti teško, ali odlučna sam izgraditi svoju karijeru. Moj posao je pomagati izabrati sezonske trendove te kreirati priče i kako će to izgledati za magazine.

Tjedan mode je posebno kaotično vrijeme jer ja moram biti mozak svojem šefu, slijediti ga posvuda i znati napamet sve što treba biti napravljeno, kako modeli moraju izgledati, a potom izabrati prave komade odjeće. Biti prijatelj s njegovim privatnim vozačem može doslovce spasiti život. Ako mu se sviđaš, pomoći će ti doći na vrijeme na svako događanje, donijet će sve što si zaboravio, a čak će se pobrinuti da pojedeš nešto. Naime, tijekom tjedna mode vrlo lako je izgladnjeti sam sebe jer nemaš vremena za jelo.

Ukoliko radim na fotografiranju modela i kreacija, odgovorna sam za 70 posto posla. Brinem se za nabavku odjeće od poznatih kreatora, pripremam kako modeli izgledati, kombiniram što će nositi, kompletan look. Brinem se i što će odjenuti poznate razne zvijezde. Zivkanje ljudi iz odnosa s javnošću, također, je moj posao. Oni su mi postali s vremenom najbolji prijatelji. Moj posao je čak i očistiti studio nakon što je sve gotovo. Pritisak je konstantan, nema predaha.

Jednom, bio je petak navečer, moj šef je promijenio cijelu koncepciju snimanja koje je bilo zakazano idući dan. Bila sam na rubu suza, panično sam zvala svoje PR prijatelje i molila ih da mi pomognu doći do novih komada odjeće i kreirati kompletno novi look. Cijeli noć nisam spavala, jer, ako zakažete, dobivate otkaz. Taj detalj nikad ne zaboravljate jer radite posao koji mnogi žele.

Ali, nije sve tako strašno. Iako veza mene i šefa zna biti uvredljiva, ponekad je slatka i prisna. Svaki put kad se razbolim moj šef je vrlo zaštitnički orijentiran prema meni. Možda čak i ne mogu reći da su ti ljudi okrutni, već samo znale točno što žele. Želim biti stilist baš poput njih, piše Vice.

Juliette (25 je asistentica svjetski poznatu stilisticu

Nazvala bi svoj posao "pasjim poslom". Silno sam željela raditi za nju jer cijenim njezin ukus i rad. Na početku sa mnom nije ni razgovarala niti me pogledala. Zatim me tijekom jedne kave odjednom upozorila kako ona nije kao drugi, da je vrlo stroga, ne trpi lijene ljude i očekuje jako puno. Potom me upitala želim li i dalje raditi za nju. Naravno da sam pristala. Moj posao uključuje pripremu svega za fotografiranje, većinu toga odradim samostalno - do dana prije snimanja, a taj dan je grozan. 

Tad dolazi moja šefica, koja do tad nije napravila ništa, sa svim mogućim vrstama primjedbi i nezgodnim pitanjima kroz što me uvijek podsjeti da sam ja samo zaposlenik, a ona je šefica.  Moram paziti kako u tim situacijama ili će me poniziti, ali ja ju ipak, na kraju dana, cijenim jer je jako talentirana. Znam da ću zahvaljujući njoj stvoriti široku mrežu utjecajnih ljudi i uspjeti. Osim toga, često mi dopušta da se ja pobrinem za cipele i modne dodatke, što mislim da je lijepo od nje.

Nas dvije imamo vrlo poseban odnos. Često me pita za savjet, ali u isto vrijeme ne smijem zaboraviti da sam ja samo njezin pomoćnik. Primijetila sam da su utjecajni ljudi u svijetu mode često kao mala djeca. Uvijek traže utjehu, hiroviti su i ne mogu podnijeti da su dugo sami. Moglo bi biti i gore. Na primjer, radite li za magazin, možete zaglaviti između zlih modnih urednika i ljubomornih, manipulativnih asistenata koji samo sanjaju da pogriješite. 

Sebastien (23) pomoćnik je modnom dizajneru

Strastveno sam zaljubljen u modu od desete godine. Na neki način živim za modu. Sa 20 godina počeo sam raditi za donekle poznatog stilista za francuske i britanske magazine. Plaća mi je bila smo sto eura mjesečno, pa sam odlučio pokušati dobiti posao u modnoj kući kako bi mogao bolje živjeti. 

Počeo sam kao drugi pomoćnik modnog dizajnera, ustvari, mogu reći kako sam bio pomoćnik pomoćniku. Vrijeme sam provodio plaćajući račune, kupujući dijetalne Cole, skupljajući rublje, šatao sam psa od dizajnera, kupovao olovke, mijenjao cvijeće u vazama i praveći talijanski kavu jer on ne pije niti jednu drugu. Sve u svemu, radio sam sve osim dizajna. Nisam vidio ni dizajnera, a kamoli odjeću. Zapravo, vidio sam odjeću neposredno pred reviju. Moja dužnost tad je bila sakupljati igle s poda i slaganje odjeće.

Tijekom revije svatko je pod velikim stresom i umoran, ali to ne smijete pokazivati pred dizajnerom. Njima treba mir i vi morate učiniti sve što je u vašoj moći da se njihova genijalnost ispoljava. I, naravno, nema radnog vremena. Tijekom revija dolazim na posao u sedam sati ujutro i nikad ga ne napuštam prije 23 sata navečer, ponekad i do dva sata ujutro. Ali, ja se nikad ne žalim. Iskreno, čak i pomalo uživam u svemu tome. Postoji nešto vrlo uzbudljivo u radu za velike modne kuće i biti u blizini poznatih svjetskih imena. Zna biti jako naporno, ali i vrlo kreativno.

Još jedna anonimna djevojka prisjetila se detalja

Sjećam se kako me šefica nazvala kasno navečer za vikend. Bilo je 23 sata, a ona je željela da odem do njezinog apartmana, koji je 60 blokova dalje, i provjerim je li ugasila svijeću u spavaćoj sobi. Pokušala sam joj objasniti da ne mogu jer upravo sam izašla na večeru, a ona me pitala želim li da njezina kuća izgori do temelja. Otišla sam tamo taksijem i ugasila svijeću. Još gore bilo je sljedećeg dana nakon što sam je zamolila da mi vrati 35 dolara koje sam potrošila na taksi do njezine kuće i nazad. Pogledala me kao da sam luda što sam uopće to spomenula.