Bela krajina slovenski je raj za prave gurmane i avanturiste

Uputite li se ikad u Sloveniju nikako nemojte zaobići njezin južni dio - Belu krajinu. Odlična gastronomska ponuda, vinska karta, ljubaznost ljudi i netaknuta priroda neće vas ostaviti ravnodušnima. Ljeti sasvim mirna i relativno plitka Kupa (po slovenski - Kolpa) nalazi se na samom jugu te regije i međa je između Hrvatske i Slovenije te je idealna za one koji još nisu probali rafting ili kanuing. Svoje će veslačke vještine moći svladati klizeći niz slatke male slapiće koji možda neće za svakog biti bezazleni - pa postoji mogućnost da se u Kupi osvježe i prije završetka rute. Za one malo manje "hrabre" brčkanje u rijeci koja ljeti, neuobičajeno za kontinentalne tekućice dostigne i 25 stupnjeva bit će sasvim dovoljno osvježenje. 

A svidi li vam se okruženje svakako se u dolini Kolpe možete zadržati još malo, čak i prespavati u kampu pod vedrim nebom (dobro, može i u šatoru)... Ipak, prije nego pohitate u nove avanture, svakako probajte svježe ulovljenu pastrvu koju Slovenci odlično pripravljaju na žaru. 

Kad smo već kod gastronomije, pokrajina Bela krajina nadaleko je poznata po odličnim štrudlama, ukusnoj janjetini, ali i odojku, a uz koje, naravno paše i crno vino - najpoznatije iz ovog kraja je Metliška Črnina na koju su u Metliki, gradu drugom po veličini u toj regiji, izrazito ponosni. Kad krenete prema unutrašnjosti ne možete ne zamijetiti hektare i hektare rodnih vinograda koji osim crnoga, daju i fina bijela vina - okusom vrlo slična našim slavonskim perjanicama - chardonnayju ili rizlingu. 

Najveći proizvođač, KZ Metlika, u čijim se vinskim podrumima s preogromnim bačvama osjećate poput patuljka, može se pohvaliti i prvim "ledenim" vinom na području bivše Jugoslavije proizvedenim još davne 1986. godine. Po njihovom pravilniku, kojeg se pridržavaju svi vinari koji se odluče praviti ledeno vino, prije branja bobica tri dana za redom temperatura noću mora biti barem minus sedam stupnjeva, a po danu ne smije biti viša od nule. U berbu se ide tek četvrti dan i to rano ujutro - oko 4 sata (!). 

Zamrznuto grožđe koje se poslije normalno tiješti tek sat dva nakon toga počne puštati slatki mošt, pripovijeda nam između ostalog Andrej Škof te dodaje da su u Metliki proizveli i prvi Rose u Sloveniji - 1981. godine. No ni to nije sve. Odavde potječe i slovenska "penina" (pjenušac), koju obitelj Simonič unazad nekoliko godina "skladišti" u Jadranu kod Maslenice na dubini od 30 metara gdje nema sunčeve svjetlosti. A boce, kada se nakon godinu dana izvade iz mora obavijene su podvodnim biljnim svijetom, pa postaju prava atrakcija...

Med kao lijek, ali kakav tek!

Nekako se čini kako je predio zbog jedinstvene ljepote prirode i simbioze paprati (steljnika) i bijelih breza po kojima je Bela krajina i dobila ime, najljepše proputovati biciklom, no ako se odlučite na tu varijantu možda biste trebali uzeti u obzir onu poznatu - "kada piješ, ne vozi". Niste li pored svega nabrojanog uspjeli odoljeti iskušenju da ne potegnete koji gutljaj, od tamošnjih pčelara saznat ćete jednu izvanrednu stvar - da je nekoliko žlica njihovog odličnog meda (oni preporučuju i do pola teglice) idealno za "ubijanje" mamurluka, čak i kod najtežih slučajeva...

A da slučajno ne bi odmakli daleko od gastronomije, moramo vas upozoriti da Slovenci u Beloj krajini svoju dobrodošlicu gostima izražavaju belokranjskom pogačom, zaštitnim znakom koju po tradicionalnom receptu prave samo neka gospodarstva. Ako vas baš zanima izrada mirisne pogače svakako svratite do Mojce Kramarič koja će vam ispričati sve o njoj, pa još i malo više, a možda vam, ako budete dobri, dozvoliti da ju sami položite u krušnu peć. Ipak pripremite se i da ćete nakon obilja hrane i pića morati otpustiti remen za koju rupicu... 

Malo povijesti i tri fare

U blizini Metlike je i prilično poznato selo Rosalnice s tri crkve (fare) na groblju, jedinstvene po tome što su građene jedna tik do druge što je odlično u slučaju da ste počinili i nekoliko grijeha - i morate ih pravdati... Vijugajući dalje cesticama kroz Belu krajinu nekako se lako doziva sjećanje i na malo bližu povijest i borbu protiv okupatora u II. svjetskom ratu - kada odjednom u sred polja, u blizini mjesta Otok ugledate američki zrakoplov DC3 koji je pristašama partizana pred kraj rata spašavao živote - hranom i lijekovima... No, kako god taj cijeli prizor zvučao, avion nikako ne narušava sklad zelenila...

Iz gradića Semiča pak puca lijep pogled na Semišku goru, koju prekrivaju nasadi vinove loze. U cijeloj općini Semič, sjevernom dijelu Bele krajine uz same obronke Kočevja, u drugom svjetskom ratu izrazito je jak bio pokret otpora pa je zato 1942. u obližnjem Kočevskom Rogu osnovan i glavni stožer slovenskih partizana. Atrakcija koju ne biste trebali zaobići je skrivena partizanska vojarna (Baza 20) koja danas ima status spomenika kulture. U blizini se nalazi i skijalište Rog-Črmošnjice, danas poznatije kao skijalište Bela na visini od 965 metara i s ukupno osam kilometara staza na kojima je trenirala, kad nije mogla na Sljemenu, i naša Janica Kostelić. 

A sam grad Črnomelj - najveći grad u Beloj krajini - nalazi se između rijeka Lahinje i Dobličice. Nekad je bio okružen i zidom, a Turci su ga čak 18 puta neuspješno pokušavali osvojiti. Nekoliko kilometara iza Črnomelja za posjetitelje je otvoren i krajinski park (park prirode) Lahinja isprepleten pješačkim stazama koje su označene i vode do nekoliko znamenitosti, između ostalog i do izvora Lahinje. Osjećate li da nekako gubite dodir s prirodom, nije na odmak da posjetite i Šokčev dvor u krajinskom parku Kolpa, gospodarstvo nalik na mnogobrojna domaćinstva u Slavoniji i gdje će vam domaćin sa zadovoljstvom pokazati kako su nekada u tom kraju izrađivali vunu i pravili lanenu odjeću, te otkriti zašto je belokranjska (lanena) nošnja tako bijela, a tako raskošna u svoj svojoj jednostavnosti - baš kao i kraj Bele krajine...