Zagrepčanka u vrtlogu divlje strasti u super trileru 'Tri boje'

...Dok se vozila prema kući, tuga je kopnila prepuštajući prostor u grudima bijesu. Sve te silne noći bez dodira, svi ti prekovremeni, sva ta službena putovanja, hitni pozivi, odlasci... Sve je to bila velika prevara. Sve je to bila laž. Sve se to vrijeme on zabavljao s klinkama dok se ona brinula o kući, odgajala njihova sina, štedjela, brinula se o budućnosti. Kojoj budućnosti? “Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, a svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način”, prisjeti se Mirta rečenice iz Ane Karenjine. „Koja glupost“, sine joj potom kroz glavu. „Ne nalikuje li ova obiteljska nesreća na tolike druge? Tolstoj je bio budala i maltretirao je onu svoju jadnu ženu, koja mu je rodila vojsku djece“. U jednom joj se trenutku u glavi počeo vrtjeti film njegove prevare. Počela je zamišljati prizore u kojima je njezin dragi muž živio svoj drugi život. Prizori su je ranjavali kao da ju je netko sjekao nožem...

Pročitajte ulomak iz najprodavanijeg domaćeg erotskog trilera 'Tri boje: crna, crvena, bijela' Marije Horvat koji je pokazao čitateljima kako igre ispod plahte mogu izjednačiti užitak s boli i kako svaka ljubav ima svoju cijenu.

Hrvatska domaća erotska trilogija odsad je objedinjena u uzbudljivu i neponovljivu knjigu “Tri boje: crna, crvena i bijela” 

Roman potražite na kioscima i mondo.hr za 49,90 kuna.

... Vizualizirala je njegove poljupce koje je razmjenjivao s nekim drugim ženama, zamišljala kako im govori iste riječi koje je govorio njoj, zamišljala kako ih skida i ševi, kako svršava s njihovim imenom na ustima. Prsni koš joj se stegao. „Ne, neću žaliti samu sebe. Neću“, nijemo je vikala u svojoj glavi, ali si nije mogla pomoći. Osjećala se poniženo. Jadno. Osjećala se kao da stoji pred ponorom i podigla je jednu nogu da zakorači u bezdan. Sad je posve točno razumjela prizore iz filma „Oči širom zatvorene“, u kojima Tom Cruise vrti u glavi film ženine prevare s mladim mornaričkim časnikom. „Je li bio Danac“, pomislila je. Nije znala zašto je mislila da je bio Danac, ali bio je plav, i jako, jako zgodan. Mršav, snažan i mišićav. U bijeloj mornaričkoj uniformi. Otmjen i blond. Aristokrat i sportaš. Oficir i džentlmen. I s njim je Nicole Kidman djelovala tako sretno i tako skladno u sceni seksa, koja je nalikovala više na nježnu tjelesnu ljubav, na dva tijela koja postaju jedno, na simbiozu nego na neki vulgaran seks… Kad je gledala taj film, a gledala ga je nekoliko puta, uvijek joj se činilo da je tolika opsjednutost zamišljanjem scena prevare pretjerana, nerealna, ili barem, da je iznimka. Sad je na svome primjeru shvatila da je i ona sama takva, da se ne može othrvati opsesivnu prizivanju prizora u kojima je muž vara. Najprije s jednom, pa s drugom, pa trećom… U glavu joj se usjekla današnja djevojka, iz prodavaonice rublja. Zamišljala ju je s njim, predočavala si svaki detalj, i svaki joj je zadavao sve snažniju bol, ali i neku čudnu znatiželju, dvosmislenost, nešto što nije znala objasniti. Možda neku vrstu uzbuđenja? Kad je došla do te ideje, više intuitivno nego što ju je doista znala objasniti, uplašila se kamo je misli vode pa nekako automatski odustala od takvih razmišljanja. „Podsvijest“, pomisli. „Koliko poznajemo svoju podsvijest? Koliko to uopće želimo? Ne bismo li se uplašili onoga što bismo našli u bezdanu podsvijesti? Nagona, seksualne energije, volje za moć? Bismo li mogli očuvati tok našeg života ovako pravocrtnim kada bismo se mogli baciti u bezdan, i onda vratiti gore, nastavljajući živjeti sa znanjem koje povučemo iz dubina? Nije li ovaj, civilizirani život, zapravo samo odbijanje skakanja u taj bezdan, odbijanje želje da ga vidimo i spoznamo, odbijanje ideje da živimo u skladu sa samim sobom? “Mirtu je pritajena i naslućivana seksualnost uvijek uzbuđivala i plašila. Protivila se svemu što joj je bilo zamislivo kao ambicija – obitelji, poslu, očevim i majčinim zamislima o tome kako bi trebao izgledati njezin život. Ali nije se usuđivala preskočiti rampu na kojoj je pisalo „ZABRANJENO„. Zastala bi pred njom, razmislila, okrenula se nazad, i vratila, tamo gdje je sve onako kako je oduvijek bilo i onako kako bi zauvijek trebalo biti. Katkad bi, tko zna iz kojeg zakutka svijesti, proletjelo glavom pitanje nije li sve to besmisleno traćenje života, jednoga, jedinoga, jedinstvenoga i neponovljivoga, pojave koja nema reprizu. Ali tada bi brzo rastjerala takve misli. Nikad nije sebe procjenjivala kao osobu sklonu eksperimentu, hrabru iskoraku, isprobavanju novoga. To da je zabranjeno voće najslađe, njoj je bila samo zanimljiva – možda i istinita – doskočica, ali u njezinu se istinitost nije namjeravala uvjeravati na vlastitoj koži. Dovezla se kući. „Ovaj dom postaje traumatičan“, pomisli. „U zadnje vrijeme, nalikuje na zid plača. Samo suze i nesreća. A još jučer bio je to dom sretne, ispunjene žene.“ „Kako je gad mogao biti tako dvoličan“, pomisli. „Pa zar je sve to bila gluma? Od kada? Oduvijek? Odnedavno? Već dugo?“ Odvrtjela je u glavi slike sretnih trenutaka. Trenutak vjenčanja. Njihov prvi seks. Nježnost i ljubav koju joj je dao i davao dugo poslije. Oduševljenje i sreću kada su dobili sina. Kako ju je bacio u zrak i primio na ruke, pun oduševljenja. Sin je bio njegov smisao života, njegov najveći doseg, njegova ljubav, ono što je oduvijek želio. „Ne, nemoguće. Ako je tako, onda sam bacila pola života“...

...Prisjetila se nekog članka u novinama u kojemu je opisan slučaj nekog Amerikanca koji je jednoga dana nestao iz doma na Istočnoj obali, gdje je imao ženu, dvoje djece, kokice, psa, mačku. Nitko nije znao što je s njim. Najprije su mislili da je nestao. Onda su ga, kad godinama nije nađeno truplo, otpisali. No, na opće iznenađenje cijele zemlje, čovjeka su našli nakon nekih dvadesetak godina. Bio je na srednjem zapadu. Kuća, žena, pas, mačka, kokice, dvoje djece. Isto kao i ono od čega je pobjegao! Vrag će ga znati što ga je na to natjeralo. Mariov je slučaj bio jasniji. On je pobjegao tako što je ostao s njom, ali je zapravo živio drugi život, paralelno s ovim koji je glumio s njom. „Ima i gorih slučajeva“, pomisli Mirta, pokušavajući se utješiti. Stipislav, njezin kolega iz srednje škole kojega su drugi dečki, ne bez dosta zavisti, zvali Pizdislav, jer su curke masovno bile zaljubljene u njega, bio je homoseksualac, a živio je u braku koji je izvana izgledao kao sretan brak. Dijete ne, to nije imao, ali to nikomu nije bilo čudno. Nikada u životu neće zaboraviti trenutak kada je, na nekom tulumu, uhvatila susret pogleda Stipislava – Pizdislava, i Milana, poznatog homoseksualca. Isuse, koja je energija frcala iz njihovih očiju! Gutali su se međusobno pogledom ta dva gej-čovjeka, izgledajući kao netko tko će se iste sekunde baciti jedan na drugog, ali – čudno – nitko osim nje nije primijetio to homoerotsko očijukanje. Nitko. Ljudi inače teško primjećuju osobine drugih ljudi. Svi žive svoj život, svi su egoistični, pa netko najčešće treba na čelo napisati neku finesu, da bi bila svima jasna. Misao na to da nečiji muž vara ženu s muškarcem nakratko ju je preokupirala, ali nije Mirta u njoj našla nimalo tražene utjehe. Dapače, ta joj pomisao samo otvori mogućnost još gorih perspektiva. Natočila je čašu vina. Ponovo je osjetila navalu tuge, samosažaljenja. Bijesa. Suze su joj opet, same od sebe, navrle na oči. Počele su teći niz obraz, kao neki uski, tanki, slani slap tuge, bola i razočarenja. A onda joj se u glavi opet javi prizor njezina Maria kako ljubavnici kupuje erotsko rublje koje će poslije, u divljem nastupu žudnje, trgati s nje…