Zbog čega ne pratim Eurosong

Broje se sati do finala. Poznat je svaki detalj života Baby Lasagne. Njegova majka. Njegov župnik. Njegova mačka. Pjesma se odašilje sa svake radio stanice, sa svakog Spotify profila. Svira u švedskim kafanama. Svira na poslu, u autu, u kućama. Bere milijune pregleda na YouTubeu.

Na društvenim mrežama formiraju se tabori. Prvi fanatično podržavaju momka, oduševljeno komentiraju svaki detalj nastupa i već planiraju pobjednički doček. Drugi se drže rezervirano, opareni prošlogodišnjom euforijom oko Mame ŠČ. Treći iz nekog razloga prosvjeduju protiv sotonizma. Četvrti već kalkuliraju koje države će nas opljačkati pri glasanju. Peti se drže iznad sviju, oholo komentirajući kako im ne pada na pamet gledati tu paradu kiča...

Supruga se učlanila u grupe koje prate Euroviziju. Zna valjda svaki detalj o svakom izvođaču. Priča o nastupu Irske, Ukrajine i Islanda. Propustila je nastup Hrvatske u polufinalu jer je uspavljivala malu i još uvijek ne može prijeći preko toga.

Između svih njih, između svih tih tabora, fanova, hejtera i duboko eurosong-religiozne žene, opstajem ja. 

Maleni, usamljeni ja.

Ne gledam Euroviziju. Mislim da nikad nisam odgledao cijelu emisiju. Nemam ništa protiv nje i našem predstavniku želim svu sreću. Samo me ne zanima. Dosadna mi je. 

Ne znam zašto. Šarenilo. Ekstravagancija. Glazba. Šušur. Drama. Napetost. Svi sastojci za dobru navlakušu su tu. Šarenije, ekstravagantnije i dramatičnije od ovog natjecanja ne ide.

Eurosong je paun među golubovima. Fontana u pustinji. Žena u minici među klečavcima.

Svejedno, ne mogu se natjerati pogledati više od deset minuta. Zijevam. Švrljam po mobitelu. Gledam u točku na zidu i razmišljam kako moram pokositi travu. 

Žena komentira nečiju haljinu. Neodređeno klimam glavom. Voditelji iz inozemnih studija govore DU POAN. Ne razumijem sustav glasanja. Ne shvaćam zašto nastupa Australija. Ne znam zašto svaka pjevačica u nekom trenutku mora strgnuti haljinu sa sebe. Nije me ni briga.

Nemam potrebe znati ove informacije. Vjerojatno nema potrebe ni za ovim tekstom, ali možda, samo možda, postoji slabašna nada da nas ima još. Ako ste tu, ako se prepoznajete, znajte, niste sami. 

Kad se u subotu navečer zagledate u noćno nebo, u mračni ocean i arhipelage zvijezda, znajte da negdje u svijetu, možda na drugom kraju planeta, a možda čak i u vašoj neposrednoj blizini, netko drugi gleda u istu nepreglednu tminu i razmišlja kako ga boli ona stvar za Eurosong.

Niste usamljeni. Niste jedini.

I ovo će proći.