Bili su zaljubljeni u Rijeku, ali nisu dočekali povijesnu titulu...

Kad je Admir Hasančić zaplakao pred kamerama sjetivši se tragično preminulog bivšeg suigrača Gorana Brajkovića, kao da se otvorila neka sasvim druga strana zlatne riječke medalje. Puno tužnija, obojena tamnim tonovima, ali i lijepim uspomenama na ljude kojima bi danas srce bilo puno, kojima bi ovaj riječki naslov prvaka toliko značio...

Nažalost, više nisu među nama, otišli su prerano i iznenada. Uz Brajkovića, negdje gore među oblacima riječki naslov slave i nekadašnji predsjednik kluba Robert Komen, igračka legenda i dugogodišnji direktor kluba Mladen Romić te glasnogovornik Davor Sever. Riječki dečki, ljudi za kojima je nogometna Rijeka plakala, pa ih se treba sjetiti i u ovim slavljeničkimu trenucima.

Mladen Romić - velika faca s murala

Jak kao bik, čvrst kao beton, izrađen od najizdržljivijeg materijala, nepoderiv i neuništiv... Sve to kao igrač je bio Mladen Romić, rođeni Livnjak za kojeg je malo reći da ga Riječani smatraju svojim.

Zbog igračkih zasluga, ljubavi prema gradu i klubu, ali i zbog prerane smrti, ušao je u mit. I završio - na zidu. Armada je svoju legendu počastila muralom na zidu na stadionu na Kantridi, kultnom i pomalo već zaboravljenom.

Svog Mladena, međutim, Riječani ne zaboravljaju. Iz Livna je otišao u Zagreb, u Dubravu, pa preko petrinjske Mladosti 1988. došao u Rijeku. Bila je to ljubav na prvi pogled. Obostrana. Zadržao se šest godina, nakratko otišao u Njemačku pa u Zadar, da bi se vratio kući, u svoju Rijeku, i odigrao još dvije godine.

Kad je navršio 36, shvatio je da je vrijeme da se makne sa svoje pozicije na desnom boku riječke obrane i prepusti mjesto mlađima. Otišao je u obližnji Pomorac, zadržao se četiri sezone i postao u tom trenutku najstariji igrač koji je ikad nastupio u HNL-u. "Srušili" su ga tek Davor Vugrinec i Jakov Surać...

Kad je završio igračku karijeru, s napunjenih 40 godina, Mladen Romić išao je samo jednim putem - prema Rijeci. Prvo je bio trener u omladinskoj školi, potom i pomoćnik Ivanu Kataliniću, da bi u ljeto 2003. postao sportski direktor kluba. Na toj je funkciji ostao sve do tog tužnog 19. siječnja 2006. godine, kad je izgubio bitku s teškom bolesti.

"Kao igrač bio je poznat po svojoj požrtvovnosti i hrabrosti, bio je pošten i uvijek do kraja predan poslu i ciljevima koji su postavljeni pred njega. U samom naponu snage i vedroj budućnosti koja je bila pred njim iznenada ga je napala teška bolest.

Kao i u vrijeme igračkih dana nije se predao, izdržao je prvi duel, ali nažalost, protivnik je bio prejak i na kraju je nakon duge borbe pokleknuo.
Pamtit ćemo ga nasmiješenog, s mobitelom u ruci i s razmišljanjima vječito uperenima ka Klubu i njegovim navijačima. Nakon njega ostaje velika praznina u riječkom i hrvatskom nogometu ali i ponos i zahvalnost sviju nas kojima je ovaj jednako važan kao i njemu", riječi su kojima se njegova Rijeka oprostila od Romića.

Robert Komen - Gospodine Volpi, izvolite...

Prvo je bio navijač. Kad je odrastao, postao je uspješan biznismen, ali i član klupske uprave. Na kraju, 2011. godine, postao je i predsjednik Rijeke. Robert Komen nije se predugo zadržao na toj poziciji, ali dovoljno da ostane itekako zapamćen. Ako ni zbog čega drugoga, onda zbog činjenica da je on bio predsjednik Rijeke kad to nitko nije želio biti. Financijska dubioza bila je duboka kao Marijanska brazda, kaos naizgled neriješiv, a perspektiva u najboljem slučaj neizvjesna.

I što je Komen napravio? Počistio nered i postavio temelj za sve ovo što se događa danas.

- Moj cilj je otvoriti klub navijačima i stanovnicima Rijeke. Da, ja sam danas predsjednik kluba, ali nisam nikakav predstavnik elite, nego jedan od onih kojima je Rijeka život - isticao je svoj moto Robert Komen.

Nakon što je pokrenuo klub praktički s mrtve točke, krenuo je u dotad nezabilježen projekt u hrvatskom nogometu. Naime, upravo je Komen, u suradnji s Damirom Miškovićem, dogovorio ulazak u klub Gabrielea Volpija i njegove fondacije Social Sport. Kad je vidio da će Rijeka na ovaj način doista postati bolja, maknuo se sa strane i prepustio klub u ruke svog prijatelja Miškovića.

- Rijeka je izgubila velikog sportskog radnika, zaljubljenika u nogomet i strastvenog navijača, a hrvatski nogomet ostao je bez stručnjaka koji se borio za dobrobit sporta - rekao je Mišković opraštajući se od Komena.

Njegovo srce prestalo je kucati 21. ožujka 2013. godine, srčani udar pogodio ga je na sportskom karijeru. U posljednjim trenucima života "haklao" je košarku s prijateljima, kao što je to često činio, ali bila je to njegova posljednja utakmica. Liječnici mu nisu mogli spasiti život i Komen je premio u 48. godini. Iznenada, šokantno, puno prerano.

Goran Brajković - tate više nema, Gabrijela nastavlja

Na golu Tafra, u obrani Mijatović, Milinović, Ivančić, Čačić i Višković, naprijed Hasančić, Balaban i Mađar Sztipanovics, a u sredini Musa, Agić, Pilipović i - on. Goran Brajković.

Bio je važan dio te čuvene riječke generacije, koja je 1999. ostalog bez naslova zbog zastavice suca Krečka, i onu famoznu utakmicu s Osijekom u posljednjem kolu počeo je u prvih 11, da bi ga u 68. minuti zamijenio Renato Pilipović. Ukupno je u svojih pet sezona na Kantridi odigrao 131 utakmicu za Rijeku, a imao je i dva nastupa za reprezentaciju, u eri izbornika Mirka Jozića.

Kad se tome doda da je iz Rijeke 2003. otišao u kijevski Arsenal, da je igrao i za Pomorac, u Sloveniji, Islandu, Albaniji i Grčkoj, da je karijeru zavšio igrajući za niželigaša Opatiju, jasno je da je riječ o lijepoj karijeri.

Završio ju je u ljeto 2014., a 28. lipnja 2015. njegovo je srce prestalo kucati. Na motociklu se vozio u Matuljima, kad ga je udario automobil. Ozljede su bile kobne, liječnici tu više ništa nisu mogli učiniti.

Iza njega su ostale uspomene na igrača gromovitog udarca, veznjaka koji je bio rijetka kombinacija "maratonca" i kreativca koji zna podvaliti loptu napadačima, na pozitivca koji je uživao u nogometu. A ostala je iza njega i kćerkica Gabrijela, djevojčica koja ima istu ljubav kao i tata - nogomet.

- Htjela je na nogomet jer joj je tata obećao da će je trenirati. Nažalost, stradao je, ali ona nije htjela odustati pa sam je upisala - kazala je Gabrijelina mama Marina.

Postala je Goranova kćerkica i aktivistica za ženski nogomet, nema s njom šale.

- Prijavite se na nogomet!!! Samo cure, ne dečki! Osvojila sam pehar za najmlađu igračicu - pohvalila se Gabrijela u videu kojeg je njezina majka objavila na Facebooku.

- Gabrijela je to sama napravila jer je bila nezadovoljna što na nogometu u NK Opatiji, gdje trenira, nije bilo cura - objasnila je mama.

Davor Sever - glas neke nove, uređene Rijeke

Možda nije uobičajno u ovakvim trenucima isticati ljude koji su bili daleko od terena, koji nisu upravljali klubom, ali glasnogovornik Rijeke Davor Sever svakako je to zaslužio.

Bio je uz ovu momčad do posljednjeg dana svoga života, do tog nesretnog 11. kolovoza 2015. godine. Ponovno je kobna bila cesta, ponovno motocikl... Sever se vozio skuterom po riječkoj zaobilaznici, a na izlazu iz tunela Trsat je udario u rubnik i teško se ozlijedio. Prevezen je u riječku bolnicu u kritičnom stanju, no nije izdržao... Imao je samo 38 godina.

Dolaskom Volpija i Miškovića, klub se krenuo dizati na svim razinama, polako se pretvarati u ozbiljan sustav, kakav postoji danas. I dok se Matjaž Kek bavio terenom, direktori financijama i transferima, Davor se bavio slikom Rijeke u javnosti. Diplomirani kineziolog, prije toga novinar koji je radio za Novi list, Sport plus, Radio Rijeku, RTL, Sportsku TV i Kanal Ri, gdje je povremeno bio i sukomentator, dvije je godine bio glasnogovornik Rijeke. Kolege koji su s njim usko surađivali jednoglasno tvrde kako je taj posao radio odlično. Tih dana baš se Rijeka selila s Kantride na Rujevicu, kad je stigla tragična vijest...

"Primjer i uzor, ali i dobri duh klupskih ureda, uvijek spreman na šalu kad je za to bilo prostora i maksimalni profesionalac kad je posao bio u pitanju. I baš zato su ga voljeli i cijenili svi, od kolega u klubu, novinara s kojima je bio u svakodnevnom kontaktu, do stručnog stožera i igrača, među kojima je zbog svoje spontanosti i srdačnosti bio omiljen", stajalo je u oproštajnom tekstu na službenim stranicama Rijeke.