Erlić: Skupljali smo boce i živjeli u štali. Plakao sam svaku večer kada sam došao u Dinamo...

Martin Erlić (26) je tiho ušao u hrvatsku reprezentaciju, bez prevelike pompe, a ubrzo je postao nezamjenjivo ime na popisu Zlatka Dalića. Stoper Sassuola, skromni mladić iz Tinja pokraj Zadra koji na godišnjem odmoru pomaže obitelji u poljoprivrednim poslovima, izrastao je u krasnog čovjeka i sjajnog stopera. No, put do toga bio je nevjerojatno težak. Svoj život opisao je u drugoj epizodi emisije 'Knjaz kod vatrenih'.

Odrastao je u velikoj obitelji s dva brata i dvije sestre, a u djetinjstvu je osjetio što je to siromaštvo.

- Kada sam se rodio, moji su živjeli u štali. Bile su životinje u jednoj prostoriji i od njih nas je dijelio samo jedan zid. Bilo je jako teških trenutaka kao što je skupljanje boca. Nije sramota, ali to nikada nisam rekao. Takve neke stvari volim inače zadržati za sebe - rekao je Martin Erlić kojemu su zasuzile oči. 

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

00:52

Erlić: Skupljali smo boce i živjeli u štali. Plakao sam svaku večer kada sam došao u Dinamo... | Video: 24sata Video

Otac Nino i majka Vila odgojili su ga da uvijek bude pošten i empatičan prema drugima.

- Otac me naučio da zadnjih 10 kn podijelim s prijateljima. Uvijek mi je govorio da je bitno da me ljudi cijene, a ne da me pamte kao škrtu i sebičnu osobu. Uvijek pozdravljam svaku osobu, to radim iz poštovanja. Od čistačice u klubu pa do direktora. 

Prije dvije godine, nakon što je debitirao za Hrvatsku u Ligi nacija, obitelji je pomagao u poljoprivrednim poslovima u rodnom Tinju.

'Plakao sam kada sam došao u Dinamo'

- Išao sam vaditi krumpire. Oni me ne zamaraju s tim, ne žele da idem raditi s njima, ali ne mogu uživati dok oni rade. Uvijek se opustim kada idem dati ovcama jesti u štali. Mljackaju kad jedu, ali je opuštajuće - kaže Erlić.

A koja su mu tri najdraža alata?

- Lopta jer od nogometa živim, joystick jer često s prijateljima igram PlayStation, a šrafciger jer uvijek nešto treba popraviti po kući. 

Njegov otac Nino otkrio je i jednu anegdotu iz djetinjstva.

- Pored kuće stajali su kamion i cisterna. Ušao je u kamion, podignuo ručnu i razbio mi i kamion i cisternu. Izađemo iz kuće, gledamo mi gdje je on, a on sjedi u travi i pita me 'gdje su mi šlape'. Ja ljut kao paprika, a on meni o šlapama. 

Velika želja mu je imati svoju farmu gdje će jednog dana provoditi vrijeme sa svojom djecom. 

- Moja velika želja je imati konja i možda više. Imati farmu manju gdje će moja djeca moći odrasti jednog dana. Životinje pružaju jednu posebnu ljubav. A ja bih bio konj da sam životinja - rekao je Erlić.

Vratio se i u svoju nogometnu povijest.

- Krenuo sam s devet godina u NK Raštane. Išao sam putem na kojem je bilo puno kamenja, a oko mene šuma. Znali smo i po mraku ići s treninga, ali taj put smo znali zatvorenih očiju.

Već s 12 godina otišao je u Dinamo.

- Plakao sam svaku večer prvih mjesec dana. Nisam mogao nazvati majku i oca, rekao mi je ako vidi da plačem, da se odmah vraćam kući. Zvao sam sestre i braću. Nije lako, ali isplatilo se. Nisam bio tehnički potkovan, ali sam radio više od drugih. Prije spavanja sam radio vježbe stabilizacije. Znao sam da će mi se to isplatiti. Malo po malo i to bude puno.

U Dinamu se nije dugo zadržao. Preselio je u Rijeku pa 2014. godine otišao u Parmu. No, klub je ubrzo ispao u četvrtu ligu pa je završio u Sassuolu. Kroz posudbe se probio do prve postave.

'Opuštaju me kućanski poslovi'

Samo jedan crveni karton dobio je u životu, što je raritet za jednog stopera.

- Bilo je to dok sam bio u Speziji. Oprezan sam kao igrač. Nikad nije dobro ostaviti ekipu na cjedilu. Najviše volim kad napadač ima loptu, uvijek moraš gledati igrača i obavezno ga držati jednom rukom. U jednoj situaciji protiv Francuske je kraj mene stao Benzema, malo sam ga štipnuo i pobunio se ha-ha. 

Erlić na sebi ima i nekoliko tetovaža.

- Imam snagu i hrabrost, kralja Leonidu iz filma 300 i sebe malog s roditeljima gdje ih držim za ruku.

Ni kućanski poslovi mu nisu strani. Voli peglati jer ga opušta, a i u svome domu voli sam sebi popravljati. 

- Najviše volim upaliti Dalmatino ili Olivera na najjače pa prati suđe i obavljati kućanske poslove. Onda me čuje cijela zgrada, ali neka kuću.

Zbog reprezentacije propustio bratovo vjenčanje

Martin je po struci kuhar, završio je Ugostiteljsku školu u Opatiji.

- Bio sam jedan od boljih u struci. Dan danas volim biti u kuhinji i raditi pripremu. Moj je moto tjestenina i rižoto.

Kome bi volio napraviti ručak i večeru?

- Ručak bih napravio Severini, bio bi to neki riblji specijalitet, Losos ili tako nešto. Večeru bih napravio Cristianu Ronaldu, skuhao bih mu pileće nogice i iznutricu. On neka pere suđe, a ja ću večeru napraviti.

Za hrvatsku reprezentaciju debitirao je u lipnju 2022. godine protiv Francuske.

- Zbog tog poziva sam propustio bratovo vjenčanje. Nije bilo lako, suigrači su mi rekli da pitam izbornika da me pusti, ali san mi je bio igrati za Hrvatsku. Nije mi to došlo u ni jednom trenutku da ga upitam. Brat mi je rekao da se ništa ne brinem, cijeloj obitelji je bio san da zaigram za Hrvatsku. Rekao je brat da će se ženiti još jednom ha-ha.

Otkrio je i kako je prošle godine uoči završnice Lige nacija imao ozljedu zgloba. 

- Uspio sam nekako stisnuti, igrao sam pod tabletama. Trenirao sam redovito, da nisam igrao u klubu, ne bih bio niti pozvan u reprezentaciju. To mi je bio motiv da se nastavim boriti.

Erlić će na ljeto pokušati s Hrvatskom napraviti veliki rezultat na Europskom prvenstvu u Njemačkoj. U skupini smo sa Španjolskom, Albanijom i Italijom.

- Protiv Španjolske će biti 0-0, bit će napeto. Zabio sam šest golova u karijeri. Je li vrijeme za sedmi? Ja se nadam da će biti ako bude prilike. Protiv Albanije će biti tvrdo i pobijedit ćemo 2-1. Zabit će Krama nakon nekog lažnjaka i Luka će vanjskom u drugi kut. Italija? Nadam se 1-0 za nas. Budimir će zabiti u 90. glavom. Bit će teško, ono naše, ali uvjeren sam da možemo proći skupinu. 

Kada se počeo baviti nogometom, imao je dva sna. Jedan je ostvario, član je reprezentacije, a drugi...

- Kao mali sam navijao za Hajduk i nadam se da ću jednog dana zaigrati na punom Poljudu.