Ovo je zadnji Ivičin intervju: Sad mi slijedi "civilni" život...

Rekao je doviđenja baš kako je želio. Gotovo onako usput. Samo se zaustavio ispred kamera u Wengenu između kombinacijske utrke slaloma i spusta.

- Ovo je moja posljednja utrka karijere. Teška srca odlazim, ali više ne mogu - mirno je rekao Ivica.

Nije je oprostio uz prasak i pompu. Učinio je to dostojanstveno, kako je i skijao...

Kraj je objavio u svom, nakon Sljemena, naravno, najdražem skijalištu. U Wengenu. Skijaškom Wimbledonu, kako je jednom nazvao to Švicarsko skijalište.

U Wengenu je pobijedio šest puta, 13 se puta penjao na pobjedničko postolje. Vjerojatno je Wengen stoga i najbolje mjesto na kojem se i mogao oprostiti.

S Ivicom smo posljednji put razgovarali na Sljemenu, odmah pored Crvenog spusta, njegovog dnevnog boravka. Na Snježnoj kraljici se dugo lomio oko prestanka karijere. Nekoliko puta je bio i na rubu suza tijekom intervjua,  kojeg donosimo u cijelosti.

Stari i ja... Imamo jedan poseban odnos. On je moj trener od 1989. i prošli smo sve i svašta. Što da vam kažem, s nijednim čovjekom nisam proveo toliko vremena u životu, niti ću ikada provesti.

Teško mi se odvojiti od toga, strašno teško mi je oprostiti se od skijanja, to je moj život...pričao je gotovo na rubu suza Ivica Kostelić.

Često je lovio dah, slagao misli, paralelno je govorio i razmišljao o budućnosti. Nije još rekao zbogom, ali, iskreno, ta riječ mu je na vrhu jezika već neko vrijeme.

- U sportu imaš ljude, koji više ili manje vole ono to rade. Meni je skijanje život i zato mi sve ovo teško pada. U životu ništa drugo nisam ni radio, od sedme treniram i tako već 30 godina. Pazite, na godinu imam četiri tjedna slobodnog i kad se na taj ritam navikneš onda se teško odvojiti od skijanja. Vrhunski sport je posebna stvar, ako želiš biti u samom vrhu, onda tome moraš podrediti ne samo svoje tijelo, nego i um. Odlaziš spavati u 21 sat i kad se probudiš znaš točno što ćeš raditi idući dan. Kad ne treniraš obavezno se moraš odmarati, ne možeš otići gdje ti hoćeš. Moraš spavati, otići kod fizioterapeuta, posvetiti se i tijelu. Skijanje je individualan sport i nemaš nikoga da te pokrije ako odigraš lošije. Za uspjeh u vrhunskom sportu moraš se posvetiti i tijelom i umom.

I zato je teško povući se jer si za taj sport vezan kao beba za majku. Često kažem: 'Opraštati se od ljudi je sporo umiranje' - rekao je Ivica, koji se više i ne sjeća kad je zadnji put skijao bez bolova.

- Od 2011. skijam s analgeticima. Količine su relativno stalne, a tijekom zimskih mjeseci pojačane se kortikosteroidima. Na tim lijekovima sam devet-deset mjeseci godišnje, no onda se moram obavezno očistiti - istaknuo je Kostelić.

Zbog problema s koljenom ne može pratiti nove trendove u skijanju.

- Dečki koji danas skijaju rade kraći zavoj nego što je bio prije pet godina. Za mene je to limitirajući faktor jer se ne mogu dobro odbaciti s noge koja me boli te stoga ne mogu kao ostali skratiti zavoj. Zato moja skijanje izgleda tako tromo. Ne postoji rješenje za to. Iscrpili smo sva legalna sredstva. Ostalo je još jedino da si dajem anestetike, no to bi bilo ipak previše - objasnio je Ivica.

Kod Kostelića je nesumnjivo prisutan i strah od 'civilnog' života. Novog izazova s kojim se dosad i nije previše susretao.

- Mislim da to nije strah, no ima puno nepoznatog. Smiješno je možda ovo što ću reći, ali ja nikad nisam platio račune. A sad ću morati paziti da uvijek na vrijeme uplatim za komunalno. Kao padobranac past ću na nepoznati teren, ali moram se prilagoditi običnom životu. Ima to i svojih čari, sad će ću paziti na to koliko košta struja, plin, ali i vrtić. Cijena vrtića sad mi je prioritet - nasmijao se Ivica, prije nego se opet suočio sa sadašnjošću.

- Nisam umoran od skijanja, no ima jedna stvar koja je tužna i smeta me. Tijelo mi je u dobrom stanju, ali koljeno nije. To je dio tijela koji ne funkcionira. No moram to prihvatiti s određenom mirnoćom i prilagoditi se. Zapravo, te neke vrline moraš usvojiti još kad si klinac, da uvijek moraš davati sve od sebe. Bez obzira boli li te nešto ili ne boli, ili, pak, kad trener urla na tebe pred 30.000 ljudi, ti uvijek moraš biti fokusiran na ono što želiš postići i dati sve od sebe - istaknuo je Ivica.

Nije mu lako znajući da je nekoć bio na krovu svijeta, a danas ipak ima bitno slabije rezultate.

- Mislim da je šteta što je tako, ali uvijek kažem da moram ići dalje i da ću idući put pokušati biti bolji - kaže Ivica, dodavši da je u karijeri napravio jednu pogrešku.

- Nisam trebao ići na operaciju 2013. Poslije tog zahvata koljeno je 'propalo', no to tada nitko nije mogao znati. Lako je sada biti general nakon bitke. Imao sam puknuti meniskus, koji mi nije smetao puno, ali nismo mogli riskirati jer je iduća sezona bila olimpijska. Da je meniskus stradao dan prija Olimpijskih igara onda bi se svi ubili - istaknuo je Kostelić.

Premda je na zalasku karijere, Ivica i dalje ima velike snove. I to ga drži da već u četvrtak ne kaže da ipak ide u mirovinu.

- Želio bih još jednom nastupiti na Olimpijskim igrama. Volio bih u Koreju doći u kakvom-takvom stanju da se mogu nadati medalji, ili borbi za medalju. No jasno mi je da više ne spadam u krug favorita. Međutim, zasad stvari ne idu u tom smjeru pa ćemo vidjeti nakon vikenda u Wengenu.

Ako procijenim u kombinaciji da to još izgleda dobro, onda ćemo nastaviti dalje. Nova operacija?

Ne dolazi u obzir - jasan je Ivica. Kostelićeva priča podsjeća na onu Mirka Filipovića. Oboje su u veteranskim godinama, s problematičnim koljenom i odlukom o mirovini koja stalno visi u zraku.

- Čuo sam što je Mirko rekao nakon osvajanja ovog posljednjeg turnira, da je to njegova krv i njegov znoj te da ima pravo sam odlučiti kako i kada se misli oprostiti. Sviđa mi se taj stav i takvim se ljudima treba diviti. Pogotovo jer govorimo o borilačkim vještinama. No ne znam kakvi su to turniri, kakve kvalitete. Kada bi u skijanju bilo isplativo, mogao bi se povući na neku nižu razinu i voziti FIS utrke. Siguran sam da bih imao jako dobre rezultate. Međutim, u Svjetskom kupu je to nemoguće jer na utrku uvijek dođu najbolji i svi voze 100 posto. A ako ti ne možeš biti na 80 posto onda to nema smisla -kaže Ivica.

Premda još odlaže odluku o kraju, Kostelić ipak razmišlja što želi raditi nakon skijaške karijere.

- Nadam se da ću ostati u skijaškom savezu u nekoj savjetničkoj ulozi. Godišnje sam 250 dana izvan domovine i u sportskoj mirovini želim se posvetiti i drugim stvarima za koje do sada nisam imao vremena. Sigurno je ipak da ću prvu godinu ili dvije biti kod kuće. Moguće je također i da se ozbiljno posvetim nekom drugom sportu. Ne, naravno profesionalno. Mogu reći da je prelazak Islanda možda početak nečega što bi htio isprobati u budućnosti. Već razmišljam o nekim novim projektima, no tome ću govoriti više kad budem u mirovini. Probao bih se okušati i u jedrenju - rekao je hrvatski skijaš.

Kostelić će zapravo otići u najbolje vrijeme. I sam smatra da je Svjetski skijaški kup u padu. Pogotovo u slalomu.

- Prije 10 godina bilo je puno više mladih skijaša, a Svjetski je kup bio zdraviji. U slalomu će se dogoditi jedna loša stvar, puno je natjecatelja starijih od 30 godina, a jako malo mladih je došlo. U idućih pet godina dogodit će se veliki pad kvalitete i to će za Svjetski kup biti veliki problem - mišljenja je Ivica.

Međutim, hrvatski klinci koji dolaze mogli bi profitirati od tih odlazaka.

- To je točno. Hrvatski mladi skijaši imaju dobru priliku. Imamo nikad jaču reprezentaciju u slalomu, tu je svjetski juniorski prvak Istok Rodeš, braća Kolega, Zubčić, Vidović... Kad odu ovi stariji slalomaši, njima će se otvoriti veliki prostor - kaže Ivica.

Kostelić gotovo uvijek u svojim izlaganjima, barem kad je skijanje u pitanju, koristi izraz 'mi'. To je njegova zahvala svim ljudima, koji mu svaki dan pomažu da bude bolji.

- Imam prekrasnu obitelj, ali za uspjeh u Svjetskom kupu niti obitelj nije dovoljna. U usporedbi s drugim sportovima ti u skijanju imaš sa sobom ekipu s kojom živiš, ustaješ i ideš spavati, i tako 250 dana godišnje. Imaš ljude oko sebe s kojima provedeš više vremena nego s obitelji. To su treneri, pomoćni treneri, serviseri, fizioterapeuti. S njima prolaziš kroz teške i dobre trenutke, kroz pakao glečerskih oluja... Oni jesu profesionalci, ali očito je da treba i nešto više od profesionalizma da s tim ljudima živiš 250 dana dnevno. Jednom nam se dogodilo da smo bili na glečeru te da je od 37 dana čak 33 dana bio pravi vremenski pakao. A pazite, kad su jak vjetar i oluja, onda na glečeru nema kontrasta. Ne vidiš ništa i moraš trenirati. I oni sve to prolaze zajedno s tobom, postavljaju stazu, sređuju skije. I kako da onda u konačnici kažem: 'Imao sam pakao na glečeru', umjesto: 'Imali smo pakao na glečeru'. Ti ljudi sve rade zbog mene, smrzavaju se sa mnom i zato nikad neću govoriti ja - rekao je Kostelić.

U četvrtak će možda odvoziti posljednju utrku na Sljemenu, a san bi mu bio ući u drugu vožnju.

- Startat ću s brojem 60, tu negdje. Valjda će staza izdržati, no znam da je Crveni spust prilično selektivan tako da će se prilika postojati - rekao je Ivica, koji je na Sljemenu bio triput drugi.