Prvi Hrvat u Realu: Igrao sam s Raulom, Gutijem, Urzaizom...

SJEĆAŠ LI SE MENE? Naša nova-stara vikend rubrika donosit će priče o nekad uspješnim, proslavljenim i karizmatičnim sportašima diljem Hrvatske, ali i šire. Prisjetili smo se prvog Hrvata u madridskom Realu, Igora Jovičevića (43)

Bio je jedan od najtalentiranijih nogometaša Hrvatske, a sa 17 godina ga je pozvao Real Madrid. No veliku karijeru spriječile su ozljede. 

- Igrao sam za mladu reprezentaciju protiv Ukrajine 1995. Butina, Rapajić, Vugrinec... U 13. minuti su mi otišli ligamenti, tri godine nisam mogao stajati - rekao je Igor Jovičević.

- Igor je bolji nego što sam ja bio - govorio je Zvonimir Boban za tada 17-godišnjeg Jovićevića koji je nosio 'desetku', bio je Dinamovo čudo od djeteta.

Del Bosque mi je rekao: 'Pa tebe pratim dvije godine'

-  Sve je krenulo sa 17 godina, na turniru u Veroni. Real je odsjeo u istom hotelu i na ulazu sam sreo Radomira Antića. Pozvali su me u Madrid, u dvije utakmice sam zabio pet golova i ugovor je bio na stolu. Vicente del Bosque je bio direktor omladinske škole. Pružio sam mu ruku, a on mi je rekao: ‘Ti si na mom popisu već dvije godine! Dobro došao’.

Pod Rafom Benitezom igrao je u drugoj momčadi. Zajedno s Raulom, Gutijem, Esnaiderom, Urzaizom...

No za prvu momčad nije odigrao ni sekunde.

- Bio sam mlad i nisam znao što se događa. Za prijateljske utakmice su me uvijek zvali, za službenu nikad. I onda saznam da u ugovoru imam klauzulu da mi moraju platiti 1,8 milijuna dolara čim zaigram za prvu momčad! To me slomilo - kaže Igor.

Trojica smo bili na stolu, meni operacija nije uspjela

Nakon toga stigao je novi udarac.

- Popucali su mi ligametni na toj utakmici 1995. godine u Kijevu. Prošao sam pakao. Operirao me Alfonso del Corral, bivši košarkaš Reala, koji je igrao protiv Dražena Petrovića. Na stolu smo bili Alfonso, Vasquez i ja. Njima dvojici je uspjela operacija, meni nije - kaže Jovičević.

Direktor Reala Ramon Martinez stavio ga je na listu pet najvećih mladih igrača koji su došli na Santiago Bernabeu. Oporavio se od ozljede, ali nikad nije bio onaj stari. Otišao je potom u Brazil, gdje je igrao s Maurom Silvom, Juliom Cesarom, Carecom...

- Da bi te prihvatili u Brazilu, moraš biti drugačiji. Svi znaju driblati, dodavati petom. Ja sam ih impresionirao udarcima iz daljine. Bili su oduševljeni.

Nije mi bilo suđeno da igram za svoj Dinamo

Igranje u prvoj i jedinoj ljubavi, Dinamu, umalo mu se ostvarilo 1997. Trenirao je i čekao dogovor sa sportskim direktorom Ivanom Bedijem. Nisu se našli.

- To je sudbina. Izgleda da mi nikada nije bilo suđeno da igram za svoj klub.

Kad su ligamenti otkazali četvrti put, u 32. godini, prestao je igrati. Prebacio se u trenerske vode. Polagao je s Andrijem Ševčenkom u Nyonu ispit za trenersku licenciju. Zadatak je bio pripremiti momčad Barcelone za utakmicu protiv PSG-a.

Ševčenko baš ne uči iz skripta

- Barca je gostovala u Parizu, a mi smo morali, na temelju loših i dobrih strana PSG-a, pripremiti igru Barce. Ševčenko i ja smo bili na terenu, obojica smo imali zviždaljku, ali je on cijelo vrijeme zviždao, svi su slušali njega. Ispalo je kao da sam pomoćni trener. A bio nam je zajednički ispit - prisjetio se kroz smijeh polaganja ispita Igor Jovičević.

U Ukrajini je dvije godine bio trener Karpata, izabran je i za trenera mjeseca. 

- Ševčenka sam upoznao 1995. kad smo igrali za mlade repke. Dobili smo ih u Zaprešiću 1-0, igrali su on, Rebrov, Šovkovski, Holovko... Kasnije smo zajedno polagali za trenera. Kad smo položili, pljeskalo nam je 300 ljudi iz Uefe. Kakav je bio učenik? A reći ću da nije baš učio iz skripta i blježnica, uvijek bi nešto improvizirao.

- Rekao mi je da mu je trenerski uzor bio Valerij Lobanovski, kasnije Ancelotti i Mourinho. Njih trojica su ga definirali kao trenera. Zajedno smo učili šest semestara. Izlazili smo zajedno na večere, utakmice, druženja...

Igor je prošle godine iz Ukrajine otišao u Sloveniju, no na klupi Celja zadržao se samo jednu sezonu.