Hrvatica spašava gladnu djecu na Haitiju, a našla je i supruga

Statistike kažu - 300.000 mrtvih nakon potresa te milijun i pol raseljenih. Pet godina poslije razornog potresa milijuni Haićana su gladni, a državna propaganda promovira turizam u zemlji u kojoj je otmica nacionalni sport.

Ovo su prve rečenice Sandre Stanić (32), nekadašnje novinarke, koja je prije četiri godine otišla iz Hrvatske kako bi u Port-au-Princeu, glavnom gradu Haitija, brinula o 40-ak djece u sirotištu koje nosi ime kardinala Alojzija Stepinca.

Pridružila se humanitarnoj organizaciji Croatian Relief Services koju je osnovao pater Giordano Belanich, podrijetlom iz Ilovika. Tijekom Domovinskog rata preko nje su slali pomoć našima iz SAD-a, a danas brinu o sirotištu koje je od ostatka svijeta odvojeno zidom i bodljikavom žicom.

Sandra Stanić govori o zemlji u kojoj se stvarnost oprostila od razuma i u kojoj je planirala ostati pola godine, no tamo je našla ljubav života i za sad Hrvatsku stavila na čekanje.

Nema infrastrukture, ceste su raskopane

- Infrastrukture nema, ceste su i dalje kao zgužvane limenke. Sad već bivši premijer Laurent Lamothe zbačen je s vlasti sredinom prošlog prosinca kad je pokušao državni udar nakon incidenta s milijunskim malverzacijama s obrazovnim fondom. Država je definitivno u rasulu, ali to ovdje i nije neka novost. Demonstracije i nasilni protesti tjedne su aktivnosti i gotovo oblik zabave. 

Očekuje se novi državni udar ako se vladajući i opozicija u međuvremenu ne dogovore. Prijete vladavinom po dekretu predsjednika, koji je u jeku ovih političkih turbulencija snimio pjesmu ‘Baš me briga’. I dok predsjednik pjevač pokušava raspisati parlamentarne izbore, razdrljeni i gnjevni senatori mašu pištoljima i zahtijevaju svoja prava - svjedoči Sandra.

Darko Mihalić

Čak 54 posto Haićana živi s manje od 6 kuna na dan

Pet godina poslije potresa 78 posto Haićana živi ispod donje granice siromaštva (manje od 12 kuna na dan), 54 posto ih živi u krajnjem siromaštvu (manje od šest kuna na dan), a 40 posto ih ne zna pisati. Uz to, dvije trećine radno sposobnih nema formalno zaposlenje, polovica djece mlađe od pet godina je pothranjeno, dok 80 od 1000 djece ne doživi svoj prvi rođendan. Jedino njih 45-ero, o kojima i Sandra brine, imaju nešto svjetlije djetinjstvo.

- Bili su goli, bosi i sami na svijetu. Svi za našu djecu kažu da su privilegirana. Jer imaju pravo na djetinjstvo, idu u školu i netko stvarno brine o njima te ih voli. A to je u početku ovdje bio velik problem jer su zaposlenici i dadilje bili ljubomorni, pa su krali hranu i odjeću od naše djece jer njihova vlastita nisu imala dovoljno. Imamo vodu, struju i bodljikavu žicu oko imanja te naoružane čuvare - opisuje Sandra život s haićanskom djecom.

Njezin posao je da brine da u sirotištu sve funkcionira kako treba. Kaže kako joj je najveća radost to da su djeca zdrava, vesela i prljava od čokolade. Ona ih vodi i u školu u kojoj su njezina djeca redom najuspješnija. Devetnaestero humanitaraca brine o njima do punoljetnosti, a onda moraju natrag u surovi Haiti koji su prije godinu i pol dana doživjeli snimatelj i novinar Darko Mihalić i Danijel Pek. O kulturološkom i civilizacijskom šoku koji su doživjeli rade i film.

Darko Mihalić

Bogataši u terencima sa zatamnjenim staklima

- To je najveći pakao koji sam doživio. Bio sam desetak puta u Siriji i na granici s Irakom, ali Haiti je najgore mjesto. Smeće posvuda, policajca ubiju usred bijela dana. Ako si bijelac, ne smiješ iz auta izaći jer bi mogao nestati. Posvuda slamovi, ljudi koji se vuku po cesti. I onda je tu Sandra, kao dobri duh koja brine za svoju djecu, koja žive u svojem malom svijetu u kojem su odjevena i imaju što jesti. Daleko više nego što imaju druga djeca. Urezane će mi ostati ruke njezine dječice kojima su se vješali po mojem vratu i molili me da ih povedem u neki bolji svijet - kaže Darko.

No, iza sebe je ostavio anegdotu u sirotištu. Naučio je djecu pjesmu "Sinoć sam pola kafane popio" Željka Bebeka. Sandra kaže da je djeca i danas pjevaju. Njegov kolega Danijel govori da u glavnom gradu od milijun ljudi kanalizacije nema. Bogataši se voze ulicama u terencima kako bi se mogli probiti kroz svjetinu i nasilje. Stakla su im uvijek zatamnjena.

Darko Mihalić

- Svaka kuća, sirotinjska i bogataška, svaka škola, ograđena je visokim zidom kako bi se zaštitili od nereda. Grad izgleda kao nepregledni koridor od mnogo Berlinskih zidova - kaže Danijel.

I unatoč svemu, Sandra kaže da Haićani ne vole pričati o potresu ni o vuduu. Kad bi nekoga pitala o potresu, preko lica sugovornika prošla bi sjena horora i šoka. Ni njezin muž Junior (25), također Haićanin, ne voli govoriti o tome. Samo kratko zazove molitvu da se više nikad ne ponovi.

- Od prijatelja sam slušala o tijelima koja su nakon potresa ležala posvuda, o strahu za goli život, silovanjima i ubojstvima. Potpuni kaos i užas. Danas više nije tako, ali se nije puno ni promijenilo - govori. 

Kriminal i nepotizam su valute koje znaju sve jezike

Sustav ne postoji, institucije ne rade svoj posao. Mito, korupcija, kriminal i nepotizam su valute koje govore sve svjetske jezike. Otmice, ubojstva, pljačke i razbojništvo odgovor su na beznađe.

- Na nacionalnoj televiziji emitiraju piratske filmove i francuske emisije, a ilegalno ovdje ima drukčiju dimenziju poimanja. Obrazovanje je loše i preskupo. A narod? Narod pati i šuti. Jedu rižu, manioku, kukuruz, brašnaste kaše i pite od blata, a o mesu maštaju. Kradu bez straha i srama, od sirotinje i od bogatih. Upućeni kažu da narkobiznis i prostitucija cvjetaju. Haićani su ponosan i izdržljiv narod te nakon četiri godine, koliko sam ovdje, vjerujem da je to jedino što ih još tjera naprijed - kaže nam Sandra.

Nakon potresa ljudi su se ubijali zbog bočice vode

I što se promijenilo u ovih pet godina? Sagrađena je nova katedrala. Ruševine su uglavnom raščišćene, šatorski gradovi su raseljeni, zrak više ne smrdi po trulom i raspadnutom mesu te su ponovno uredili zračnu luku u Port-au-Princeu. Međunarodne organizacije, humanitarne, neprofitne i profitne žive zlatno doba. Diljem grada su upozorenja na AIDS, koleru i malariju. Pomaka ima, ali su sramotno mali. Samo je SAD uložio više od četiri milijarde dolara u Haiti nakon potresa.

- Svjedoci kažu kako je neposredno nakon potresa zračna luka bila zakrčena kontejnerima punim hrane i lijekova koji su propadali, a ljudi su rezali grkljane jedni drugima za bocu vode - priča nam sugovornica. 

Ljudi žive u kućama koje su zapravo straćare od pruća i lima. Struju kradu, a za vodu se snalaze. Kupuju je ili je piju nepročišćenu, pa često objavljuju upozorenja na koleru. Trguje se na cesti, s robom iz kontejnera. Nema poreznog sustava ili plaćanja komunalija. Supermarketa ima nekoliko, vlasnici su im stranci i imaju naoružane čuvare. 

Darko Mihalić

Lokalci kupuju na cesti i uglavnom su pothranjeni. A jedu maslac od kikirikija zvan "mamba", banane i kruh. Ako i dođu do mesa, to je piletina i kozletina, sve prženo u dubokom ulju. Grah i rižu jedu svaki dan.

Zbog prašine je sve više plućnih bolesti i astme

- Higijenski uvjeti su zastrašujući, medicinska njega slaba, osoblje neuko i lijeno, plaća se sve. Ako hoćeš infuziju, prvo platiš, pa dođeš s računom medicinskoj sestri. Krevet u bolnici je 20 kuna po noći i plaća se baš sve. Zbog prašine i zagađenosti, sve je više astmatičara, oboljelih od tuberkuloze i drugih plućnih bolesti. Smeće spaljuju na cesti, u privatnim dvorištima ili ga jednostavno bace na cestu. 

Preboljela je denga groznicu i otpala joj je kosa

I Sandra je bila i na rubu života. Otpala joj je kosa i halucinirala je od temperature više od 40 stupnjeva te lijekova. Vjerojatno je preboljela denga groznicu i malariju (ne zna točno jer u bolnicama ne rade pouzdane pretrage). No, život na Haitiju nije je umorio. Osim što je tamo upoznala Juniora, nije odustala od borbe za svoju dječicu u Stepinčevu domu.

- Najveća tuga je gledati zemlju, u kojoj ostavljaš srce i dušu, kako nazaduje i propada, a jedino što možeš učiniti je samo gledati i žaliti. Gledati i živjeti s njima u siromaštvu trbuha, duha, srca, morala i uma, i to u najstrašnijem obliku. Vidjeti u tome poraz čovječanstva je mentalna tetovaža koju ću uvijek nositi - ogorčeno će, ali ne i slomljeno.