Evolucijska prevara: Otkrili tko je lažirao čovjeka iz Piltdowna

Kad su ostaci 'čovjeka iz Piltdowna' predstavljeni 1912. godine u Londonu navodilo se kako se radi o karici koja nedostaje, odnosno prijelaznoj vrsti između modernih ljudi i naših majmunolikih predaka. Imao je malenu lubanju, čeljust poput čimpanze te spoj modernih i primitivnih zubi. 
No i jedan veliki problem - bio je lažan. 

Znanstvenici iz Prirodoslovnog muzeja u Londonu i sa Oxforda objavili su 1953. kako je taj fosil iz Piltdowna lažnjak nastao spajanjem kostiju čovjeka i orangutana, a da niti jedna kost nije starija od 720 godina. Ostaci su turpijom bili pažljivo obrađeni kako bi izgledali starije, a koristila se i kiselina. Zubi su za lubanju bili spojeni zubarskim kitom. Znanstveni svijet je taj lažni fosil prozvao iznimno vještim, a cijela prevara je bila toliko neobjašnjiva da joj nema pandana u povijesti paleontoloških otkrića. 

Iako su znali da je čovjek iz Piltdowna lažnjak, znanstvenici nisu znali tko stoji iza svega i zbog čega. U novoj studiji tim istraživača navodi kako iza svega stoji pravnik i arheolog-amater Charles Dawson koji je prvi i 'otkrio' ove ostatke. 

- Nije poznato je li Dawson na ovome radio sam, ali njegova glad za priznanjem mogla ga je voditi da riskira vlastiti ugled i na nekoliko desetljeća baci arheološka istraživanja na krivi trag - navode istraživači. Dodaju kako ova prevara stoji kao znak upozorenja znanstvenicima da se ne vode unaprijed postavljenim idejama, već da koriste znanstveni integritet u svjetlu novih otkrića. 

Sumnjivaca je bilo mnogo, ali krivac samo jedan

Lubanja se prvi put spominje 1912. kad je Dawson poslao pismo prijatelju i geologu Arthuru Smithu Woodwardu o lubanji koju je pronašao na svom zemljištu. Samo pet godina ranije otkrivena je donja vilica Homo heidelbergensisa, pretka neandertalaca i ljudi, a Dawson je tvrdio kako će ovo otkriće svojom snagom parirati njemačkome. 

Kasnije su u iskapanjima u Piltdownu pronađeni dijelovi čeljusti, zubi, kameni alati i komadić izrezbarene fosilizirane kosti. Upravo su ti nalazi i bacili sumnju na niz ljudi koji su bili uključeni u analize, a među njima je bio čak i Arthur Conan Doyle, slavni autor Sherlocka Holmesa. On je bio član istog arheološkog društva kao i Dawson, a iz raznih razloga smatralo se mogućim da je on htio nasamariti znanstvenike lažnim nalazom. 

Lažni nalaz iz Piltdowna na kraju je imao tolike posljedice da su znanstvenici čak i odbacivali stvarne nalaze, poput 'djeteta iz Taunga', ostataka australopiteka iz Južnoafričke Republike otkrivenih 1924. godine. Pritom je i povjerenje u znanost bilo poljuljano, a oni koji dovode evoluciju u pitanje često povlače ovaj lažni nalaz da bi opravdali svoja uvjerenja. 

Paleoantropologinja Isabelle De Groote i desetak drugih znanstvenika ponovno su analizirali lubanju kako bi pokušali otkriti kako je napravljena. Koristili su sve metode dostupne današnjim znanstvenicima, poput DNK spektroskopske analize. De Groote navodi kako su ovako htjeli doći bliže odgovoru je li iza svega stajao jedan čovjek ili skupina. Tako su prvo potvrdili da su kosti i svi zubi došli od istog orangutana. Otkrili su i da su pukotine u zubima dodatno ispunjene kako bi ih se otežalo - što je znak da je krivotvoritelj znao da su fosilni ostaci teži od novijih. Istraživači su uvjereni kako su se koristili i ostaci barem dvije ili čak tri ljudske lubanje kako bi nastao ovaj 'fosil'. Cijeli postupak bio je toliko vješt da je samo jedan od 20-ak ljudi, koje se povezivalo s ovom prevarom, mogao to izvesti - Charles Dawson. 

Htio je svoje veliko otkriće

Autori studije navode da je priča krenula od njega, ali i da ništa nije pronađeno kad njega nije bilo tamo, nije otkrio gdje je točno pronašao ostatke na drugom nalazištu, a nakon njegove smrti 1916. nisu pronašli bitne fosilizirane ostatke ljudi ili drugih sisavaca. On je bio i iskusni lovac na fosile (a dokazano je kasnije i da je lažirao još nalaza) s prijateljima u paleontološkoj zajednici te znanjem oko toga kako bi trebala izgledati 'karika koja nedostaje' u ljudskoj povijesti. Mogao je doći do svih potrebnih ostataka i znao je kako ih postaviti da se mogu 'otkriti'. Znao se i prilagoditi novim prijetnjama njegovoj priči. Tako su znanstvenici nakon otkrića kosti imali veliku raspravu kako bi izgledali očnjaci ovakve vrste i par mjeseci kasnije pojavio se baš zub kakav su predvidjeli britanski znanstvenici. 

Pregled njegovih pisama također baca svjetlo na razloge za ovakvu prevaru. Do 45. godine je napisao i bio suautor na više od 50 znanstvenih članaka, ali je i dalje čekao na pravi nalaz koji će mu donijeti priznanje. No glavninu kritika autori ove studije usmjerili su na znanstvenike koji su povjerovali Dawsonu, odnosno nisu bili dovoljno skeptični samo zato jer je lubanja odgovarala onome što su oni pretpostavljali, prenosi Washington Post.