Prokleta bila ova internet generacija! Zašto kažem prokleta? Pa zato što nam je djelovanje sve više ograničeno na virtualne platforme, a rad sve vidljiviji jednim klikom ili skrolom miša. Internet nam je svima igraonica, svi imaju ista prava na njega.
Na žalost 'grammar nazija' svih generacija kojima oči krvare dok vide nepismenost na djelu, poručujem da se pomire s time, borba je beskorisna. Njihove objave su vidljive posvuda jer je internetska platforma pretransparentna, a naš nam OCD ne dopušta da ih izbjegnemo, pritom se zgražajući od muke.
Grammar Nazi - netko tko je uvjeren da je njegova dužnost ispravljati gramatičke pogreške koje primijeti, najčešće ga možete naći u virtualnom svijetu.
Sve više tipkamo, a sve manje pričamo uživo, a time, nažalost, problem nepismenosti dolazi do sve većeg izražaja.
Jedna boljka nas koji umišljamo da smo pismeniji je ta što onako histerično uživamo u ismijavanju i sprdanju s jezičnim fejlovima, da ih sami koristimo kao neku novu vrstu komunikacije i humora. Onda se npr. dogodi situacija da pod neki status, na recimo Facebooku, iz sprdnje napišem 'Sumljivo mi je to' i dobijem salvu negativnih komentara jer, kako mi se ta omaška mogla dogoditi. Meni, diplomiranom novinaru?
Od objašnjavanja vrlo često pritom odustanem jer mi to otprilike govori s kakvim ljudima imam posla.
U Hrvatskoj je val opismenjavanja počeo 1945. Nepismeni danas u Hrvatskoj čine 1.8 posto stanovništva, i to se vjerojatno misli na one koje ne znaju ni slova beknuti, točnije napisati. Pustite one disgrafične, nisu oni krivi, krivi su ti koji neutemeljeno čine onaj postotak pismenih, koji su imali prilike da u školama isto nauče, ali su se radije u vrijeme kad se učilo da 'kuća' nije 'kuča', 'ljepota' nije 'lijepota', zaje*avali i gađali 'pljucama'.
U nastavku slijedi 'KRADKA PRIPOVJEDKA O JEDNOM SUMLJIVOM TIPU'
'Bijo jednom jedan sumljiv tip. Imao je mladež nasred lica, al nevelik ko Enrikeov da bi ga smetao. Autorica neželi reči da je zbog toga izgledao manje privlaćan. Činijo se intiligintan, a svidijo mi se jel je bijo duhovit.
Upoznala ga je vanka, gdje je svojim forama nasmejavo cjelo društvo. Primjetio ju je između njih više i izmjenili smo Fejsbukove. Počeli su se dopisivati. Reko joj je da su mi usne popud dva mehkana oblačiča. Reko joj je i da je ljepa.
Prvo se nadala da su tipfeleri, ali nekoliko redova nakon tog, sumlja je odklonjena. Nisu. Očaj i vaganje jer nemože prječ preko nepismenosti, iako je frajer simplastićan. Barem jedan dejt, jedna šansa. Opet vaganje. Nejde.
Nije mogla još dugo podnjeti taj razgovor. Nije oćitavao njenu ne zainteresiranost bacanjem ignora i ne odgovaranjem pa je krenuo još direktnije.
'Ajde, šta se odma ljutiš, pitam te jer si slobodna da u petak s menom odeš na naj jače mijesto, poslje kod mene na stan?', nije se dao frajer.
Sad joj je postalo jasnije s kim ima posla, sad se zabetonirao, od tuda nema dalje. 'Em je nepismen, 'em je toliko očajan da ne raspoznaje kada je vrijeme da odustane.
Bio je njen odgovor koji nije prihvaćao kao negativan. Bio je uporan još neko kratko vrijeme poslije toga, valjda mu je dosadilo dopisivati se sa samim sobom.
I nije problem samo u njemu, problem je da je takav/takva svaki/a peti/peta. Generacija Y, moš si misliti. Prije Generacija Epsilon.
Ništa, napuštam 'Rvacku' i odlazim u 'Švecku', odlučila je autorica. Ovo nema smisla. I nije seksi, nikako.