Mi smo to jutro dolazili iz vikendice prema Zagrebu, nakon što smo osjetili prvi potres, a drugi smo dočekali u autu na autoputu. Pičili smo tom cestom prema zapadu grada kao da nas goni Godzilla, a u isto vrijeme je preko telefona bilo nestvarno čuti vrištanje ostatka obitelji 'aaaa evo ga opet aaaaaa', kada je drugi put zatreslo.
Ulazili smo u grad, prolazili Alejom Bologne, a kolona auta išla je u drugom smjeru, bježali su kao u filmu... Mi smo valjda jedini išli prema centru, moje je osobno iskustvo tog 'potresnog' jutra. Nije kao iz nekog hororca, ali je moje.
Znala sam da nikome nije bilo lako tog dana i da ovakvih priča ima koliko i stanovnika Zagreba, što je preko 800.000, okolicu da i ne spominjem. Sljedeći korak bio je javiti se svojim prijateljima i poznanicima da mi prepričaju kako im je izgledao taj dan, a obratila sam se i ostalim sugrađanima u Facebook grupi 'Potres u Zagrebu - Svi mi u centru', i to s pitanjem 'Human of Zagreb, gdje si ti bio 22.3.2020.?'
POGLEDAJTE VIDEO:
Jesi li bio van Zagreba, u gradu? Jesi li bio budan, šetao psa, kuhao si kavu, spavao dok je treslo ili prespavao potres? Možda si taman bio na WC-u? Jesi li izašao van nakon prvog podrhtavanja ili ostao u stanu/kući jer nisi tako strašljiv? Što si uspio uzeti sa sobom istrčavajući van? Jesi li se skrivao po vani do navečer i kada si iduće uspio zaspati? Kako si smirio sebe, a kako ostale ukućane, djecu? Jesi li napravio nešto neuobičajeno što ćeš prepričavati unucima, osim što je situacija sama po sebi izvanredna i neuobičajena? Kako bi danas, s odmakom od više od mjesec dana ukratko sumirao doživljaje iz tog dana?, postavila sam im pregršt pitanja, ne očekivajući realno da će htjeti ponovno 'soliti rane'.
Tek s danom odmaka vidim da ovakva vrsta 'emotivne terapije' nekim Zagrepčanima treba jer su mi ih se javio popriličan broj. Čini se kako je većini i prijeko potrebno da imaju nekome prepričati u svoje strahove i impresije tog jutra, pošto se pred obitelji i djecom 'prave' snažni. I tako su, više od mjesec dana poslije, ljudi počeli otvarati jedni drugima dušu, otvorena je i nova grupa na FB-u, isključivo za svjedočanstva građana, a mi ćemo, uz njihovu dozvolu, naravno, prenositi ih vama, njih nekoliko dnevno. Gledajte na to kao na jednu veliku grupnu terapiju koja vas ne košta ništa i javite nam se sa svojim iskustvima (u komentarima ispod ovog članka, na mail adresu reporter@24sata.hr ili na 099/224-2424 za WhatsApp, Viber, MMS, SMS)
Valentina B. s Gornjeg grada: 'Mislila sam da se najviše bojim pauka'
- Samo dva sata kasnije, probudio me potres. Pošto mi je ovo prvi svjesni potres u životu, nisam znala koja je procedura i prva instinktivna reakcija bila mi je da pogledam u muža. On je spavao još jednu dugu sekundu pa se naglo ustao u sjedeći položaj i samo me zagrlio i čvrsto primio za ruke. Treslo je, treslo, dok nije popustilo. Osjećaj da će nam strop pasti na glavu je najgori, zajedno sa zvukom urušavanja svega oko nas - ispričala nam je Valentina.
Nemaju djece pa su prvo provjerili mačke jesu li sve na okupu. Dobro je, skrivaju se pod krevetom, pomislila je. Nakon što su preko svega obukli pidžame na sebe i izašli van, imali su što za vidjeti - susjeda s djetetom plače, ostali susjedi vani s kavama govore kako moraju ostati vani jer će ih stići još... Krovovi su pali, ljudi koji imaju aute odlaze, prepričava nam Valentina. Tada su ona i suprug odlučili da neće ni stan ni zgradu zatvarati, a ako mačke žele pobjeći, neka idu.
Oko 10 ujutro odlučili su se vratiti doma, doručkovati, a primijetili su da su čak i mace izašle iz skloništa. Ostali su odjeveni za slučaj da krene opet jače, ali vratili su se lagano u normalu. Drugi je dan, kako kaže Valentina, bio lakši.
- Svaki se zvuk čini kao potres, da, ali barem se mogu istuširati, mace se igraju, čak smo i kuhali, osjećam neku neobičnu bliskost sa svima oko sebe jer svi dijelimo istu emociju... Tijelo i um su umorni i iscrpljeni, ali treba sanirati štetu i ići dalje. Više ne plačem. Svi su moji jako dobro prošli, nitko nije ostao bez doma, par razbijenih stvari ne može se nazvati štetom. Srce mi se slomilo kada sam vidjela svoj poslovni prostor u značajno gorem stanju od svog doma te općenito od pogleda na zagrebački centar, ali moramo dalje... svakim je danom sve lakše. Mislila sam da se najviše bojim pauka. Nisam bila u pravu. Najviše se bojim potresa.
Mihovil Katić s Vrapča: 'Brzo sam se sjetio svega što sam čitao'
Mihovila je probudilo snažno ljuljanje ormara. Prva pomisao bila mu je 'Ma nije valjda onaj od 6,5'. Kada sam ga pitala za doživljaj od tog dana, rekao mi je da je njegovo iskustvo možda malo štrebersko, ali svakako nije konvencionalno.
- Čitao sam neke stručne članke i znao da je razdoblje bez jačeg potresa već bilo neuobičajeno dugo. Dok se treslo, sve što sam stigao reći bilo je: 'Gospodine, smiluj se'. Kad je prestalo, i to ranije no što sam očekivao, izišao sam iz sobe i sreo obitelj na hodniku - prepričava nam taj dan Mihovil.
Obitelji je, poznajući 'proceduru', rekao kako će doći još nekoliko potresa, ali i da se ne brinu jer 'sigurno neće jače od ovog'.
- Ni sam ne znam zašto sam se tako brzo sjetio svega što sam čitao. Drugi jači potres bio je neugodan, ali ništa više od toga. Prilično me naljutilo dok sam čuo lažne vijesti o dolasku jačeg udara. Tek sam kasnije tog jutra vidio fotografije centra, urušenu Palmotićevu u kojoj sam bio samo koji dan ranije, i shvatio da je bilo jače nego što sam mislio. Na zapadu grada, podno obronaka Medvednice, nije se moglo naslutiti da su štete bile tako velike - govori nam.
Ana Baričević iz centra prepričava što se događalo u Kašini
- Prošli tjedan smo išli kod prijatelja koji žive jako blizu Kašine. Prepričavali smo svoje doživljaje iz tog dana, mi smo nakon drugog podrhtavanja izašli na Zrinjevac, a veli meni frendica 'tu kod nas su svi nakon prvog potresa izašli iz kuća, a najviše su mi ostali u sjećanju susjedi, koje je potres ulovio na prepad pa su izašli u kratkim majicama, ali bez gaća, taman su bili u poslu' - ukratko nam je prepričala Ana.