Jesi li tijekom potresa napravio nešto što ćeš prepričavati unucima? Kako bi danas, s odmakom od više od mjesec dana ukratko sumirao doživljaje iz tog dana?
SVJEDOČANSTVA GRAĐANA
Nedjelja je, 22. 3. Zagreb spava i ne sluti što mu se tek sprema
Mi smo to jutro dolazili iz vikendice prema Zagrebu, nakon što smo osjetili prvi potres, a drugi smo dočekali u autu na autoputu. Pičili smo tom cestom prema zapadu grada kao da nas goni Godzilla, a u isto vrijeme je preko telefona bilo nestvarno čuti vrištanje ostatka obitelji 'aaaa evo ga opet aaaaaa', kada je drugi put zatreslo.
Ulazili smo u grad, prolazili Alejom Bologne, a kolona auta išla je u drugom smjeru, bježali su kao u filmu... Mi smo valjda jedini išli prema centru, moje je osobno iskustvo tog 'potresnog' jutra. Nije kao iz nekog hororca, ali je moje.
Znala sam da nikome nije bilo lako tog dana i da ovakvih priča ima koliko i stanovnika Zagreba, što je preko 800.000, okolicu da i ne spominjem. Sljedeći korak bio je javiti se svojim prijateljima i poznanicima da mi prepričaju kako im je izgledao taj dan, a obratila sam se i ostalim sugrađanima u Facebook grupi 'Potres u Zagrebu - Svi mi u centru', i to s pitanjem 'Human of Zagreb, gdje si ti bio 22.3.2020.?'
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
00:54
Jesi li bio van Zagreba, u gradu? Jesi li bio budan, šetao psa, kuhao si kavu, spavao dok je treslo ili prespavao potres? Možda si taman bio na WC-u? Jesi li izašao van nakon prvog podrhtavanja ili ostao u stanu/kući jer nisi tako strašljiv? Što si uspio uzeti sa sobom istrčavajući van? Jesi li se skrivao po vani do navečer i kada si iduće uspio zaspati? Kako si smirio sebe, a kako ostale ukućane, djecu? Jesi li napravio nešto neuobičajeno što ćeš prepričavati unucima, osim što je situacija sama po sebi izvanredna i neuobičajena? Kako bi danas, s odmakom od više od mjesec dana ukratko sumirao doživljaje iz tog dana?, postavila sam im salvu pitanja, ne očekivajući realno da će htjeti ponovno 'soliti rane'.
Tek s danom odmaka vidim da ovakva vrsta 'emotivne terapije' nekim Zagrepčanima treba jer su mi ih se javio popriličan broj. Čini se kako je većini i prijeko potrebno da imaju nekome prepričati u svoje strahove i impresije tog jutra, pošto se pred obitelji i djecom 'prave' snažni. I tako su, više od mjesec dana poslije, ljudi počeli otvarati jedni drugima dušu, otvorena je i nova grupa na FB-u, isključivo za svjedočanstva građana, a mi ćemo, uz njihovu dozvolu, naravno, prenositi ih vama, njih nekoliko dnevno. Gledajte na to kao na jednu veliku grupnu terapiju koja vas ne košta ništa i javite nam se sa svojim iskustvima (u komentarima ispod ovog članka, na mail adresu reporter@24sata.hr ili na 099/224-2424 za WhatsApp, Viber, MMS, SMS)
Magdalena Muškovac (Vlaška, centar)
- Probudilo me u trenutku kada se počelo sve tresti i kada se pocelo rušiti, primila sam supruga za ruku i rekla neka uzme bebača i bježi. U trenu smo se digli, ulovila sam dekicu za malog, pogledala sam supruga, primila ga za majicu i pitala gdje su mi roditelji i stariji sin (13) koji je tada spavao kod bake i djeda na drugom katu), prepričava nam svoje iskustvo Magdalena iz Vlaške.
Govori nam i kako se ništa nije vidjelo od prašine, a kada je iz prizemlja počela dozivati roditelje koji joj nisu odgovarali, srce joj je, kaže, skoro stalo.
- S druge strane od susjede kćerkica vrišti jer se sve urušava, a kada se stalo rušiti napokon čujem njihov glas. Sin i roditelji su dobro - mogla je odahnuti.
Spustili su se svi u haustor, bosi, u kratkim rukavima. Pas im je, prepričava Magdalena, jedva izašao iz stana, a inače je odmah vani.
- Nakon nekog vremena smo se ohrabrili otići barem po nešto za obući i po bebine stvari. Po bebača mi je došao svekar, suprug kreće s njime na parking stare Vlaške i kreće drugi potres, istrčava s malim na cestu, iza njih pada komad žbuke, ja se okrećem i vraćam u haustor i trčim po mamu koja nakon dva moždana teže hoda i ne može više tako brzo izaći iz zgrade. Danima smo plakali, a plačemo i sada, psiha nam je koma, sinu ne znam kako više pomoći da dođe malo sebi. Sada smo u studenskom naselju, a kamo dalje...Tko zna? - hrabro nam se ispovijedila Magdalena.
Amadea Kovač (inače iz centra, to je jutro dočekala u Markuševcu)
- Baš tu noć odlučila sam prespavati kod dečka u Markuševcu. Sjećam se da je njegova mačka Teuta bila napornija nego inače, ne znam je li nešto predosjetila, ja volim misliti da je. Bila je nervozna i stalno nas je budila, a nekoliko trenutaka prije potresa sklonila se u drugu sobu, priča nam Amadea koja je prvo čula tutnjavu.
- Pošto se užasavam potresa odmah sam probudila dečka koji me u prvi mah poslao u pm. Nakon par sekundi počelo je luđački tresti i bacati nas po krevetu, a digla se prašina. Vidjela sam dečka u panici prvi put ikad i onda sam ispustila neke neljudske krikove. Imali smo osjećaj kao da je div uzeo kuću u ruke i počeo ju tresti i iživljavati se. Dečko je potrčao po baku na donji kat, ali ona je već izašla van. Ja sam stajala ukopana od straha pod štokom (instinkt za preživljavanje = 0 bodova) i nisam se mogla pomaknuti. Dečko se vratio po mene i ohrabrio me da preskočim hrpu stakla, slika, elemenata i ruševina kako bih izašla - priča nam Amadea.
Kaže da se to sve odvilo u jednoj minuti, a da se njoj činilo kao sat vremena. Uspjela je izaći iz kuće unatoč šoku i nogama koje nisu surađivale, bosa i u kratkim rukavima dok je vani padao snijeg.
- Baka je bila jako smirena, mačka je zapela ispod kreveta zbog straha, susjedi su posvuda trčali i smjestili se u aute. Prije drugog potresa dečko se vratio u kuću po mačku, nakon čega je ona pobjegla u obližnju šumu. Manijakalno smo slali poruke i zvali prijatelje da provjerimo jesu li svi ok, bilo je poziva uplakane rodbine, a vratili smo se u kuću tek oko 11h. Zatekli smo kaos i nered, proveli smo dan u čišćenju, bacanju dragocjenosti i namještanju crijepa. Tek navečer kad smo stali sa svime, počeo nas je obuzimati strah od naknadnih jačih potresa. Zemlja je podrhtavala svakih 20-ak minuta, a tek kada smo legli u krevet shvatili smo pod kolikim smo stresom. I maca Teuta se vratila iduće jutro - dodala je.
Tea K. (33), (iz centra)
- Bila sam kod dečka i probudio nas je taj grozni zvuk i to koliko se treslo. Naravno, počeli smo vrištati i trčali pod nosivi zid. Kad je prestalo njemu je laknulo, a ja počela urlati gradivo 6. razreda da će sad slijediti još par njih nakon prvog i odmah smo se obukli i istrčali van, zvali roditelje. U tom su došli i drugi i treći - priča nam Tea koja je potom odmah odjurila k roditeljima da bi vidjela kako se sve komplentno raspalo.
- Toliko tuge, prašine i jada odjednom. Taj dan su spasili dečki s benzinske (pored stana) koji su mom bolesnom tati odgurali van stolicu da ima gdje sjediti, nosili nam vode, čajeve i hranu. Osim njih odmah su uskočili moji dragi i dobri prijatelji koji su išli čistiti kuću u kojoj nitko ne živi kako bi nas smjestili, da roditelji u cijeloj toj agoniji korone ne moraju ići u studentski dom, jer mi karantenu živimo već 8 mjeseci otkad je tata dobio dijagnozu - ispovijedila nam se Tea.
Osim dobrih i dragih ljudi, prisjeća se, pamti samo lica jada i očaja, bespomoćnosti i zbunjenosti. Kaže PTSP je i dalje postojan. Nijednu noć nije prospavala kako se spada i torba joj stoji spremna.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
