Godina je 1919. Prvi svjetski rat je tek završio, svijet pokušava ponovno stati na noge. Zagreb postaje dio nove države - Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U Hrvatskom narodnom kazalištu izvodi se Zrinski, Miroslav Krleža objavljuje zbirku novela Hrvatski bog Mars, osniva se Zagrebački nogometni savez.
- Grad, iako osiromašen, diše punim plućima - otvaraju se obrti, kavane i gostionice, mnoge s vjerom da će potrajati generacijama. Upravo tada, prije više od stoljeća, prvi put vrata otvara jedna birtija, krčma, gostiona - kaže nam Nikola Sedmak, gazda Izletišta "Suhina".
Danas, nakon pet generacija, njihova se priča nastavlja – mirisima, okusima i obiteljskom tradicijom.
Od stovarišta do gostione s domaćom atmosferom
Izletište koje je dobilo ime po prezimenu pradjeda Josipa Suhine zapravo se dogodilo usput.
- Moj pradjed Josip iz Jakovlja želio je na obali Save, današnje Rakitje, otvoriti stovarište drvnog materijala kojeg su flosari Savom dopelavali z Savinjske splavima. Naravno, ko u svakog našeg čoveka, tu se odma javlja potreba za nahraniti i napiti sve te ljude pa, normalno, kreće i birtaški posel. Reko bi se - ugodno s korisnim - priča Nikola.
Kako je transport drva Savom jenjavao, Josip se sve više posvećivao gostionici.
- Pradeda je rano ostal udovac, tak je tražil žensku ruku f hiži pa je pradabka Anđela došla, verovali ili ne, z Savinjske na flosu ko kućna pomoćnica. Pošto je, po pričama, bila feš ženska, ni dugo trebalo da se f okekima zacakli, da zaiskri između nje i Jože. Brzo je došel moj djed Francek na svet. Joža je nažalost preminul, pa je prabaka nastavila posel. Iz tih vremena se ustvari i ustalio naziv – Kod Suhinke, Suhinki… - veli Nikola.
Na 'Dvorištu' s četiri generacije uvijek je izazovno
Za prabaku Anđelu svi su govorili da je bila prava gazdarica, a Francek je, baš kao i svi u obitelji, odrastao u birtiji. Nakon što je oženio Zoricu, nastavio je voditi gostionu, pod čvrstom ženskom rukom.
Njihova kći Maja, treća generacija, naslijedila je posao s mužem Vladekom. Danas su štafetu predali Nikoli i njegovoj supruzi Ani.
- Trenutno je na „Dvorišču“ 4 generacije: babica Zorica (89) – nadzor, tata (deda) Vlado (71) – nabava, Nikola (45) i supruga Ana (45), te sinek Fran, tzv. Francek (20) - izvođači.
Nikola je završio školu za konobara i kaže da je kod njega sve išlo prirodno, kockice su se same slagale. No, priznaje da rad u i s obitelji nije uvijek jednostavan.
- To vam je u isto vreme i blagoslov i križ, tim više kaj se 4 generacije skup budiju i skup ideju spat. Birtija nam je dnevni boravak takoreč, di provodimo i do 14–15 vur dnevno skup, pa je i samim tim već izazov. Teško da bute f tom rasponu godina našli isto mišljenje - kaže Nikola sa smiješkom.
Gdje se dobro jelo uvijek se i dobro feštalo
Zanimljivo je da se jelovnik kroz godine nije puno mijenjao. Dodana su neka jela poput zagrebačkog i bečkog odreska, ali u osnovi se drže onoga što znaju – domaće kuhinje: pohani picek, krvavice, pečenje, češnjovke, pečenice s dinstanim zeljem, štrudle, cvečinknedli...
Suhina se nije isticala samo dobrom hranom, već i posebnom atmosferom, onom obiteljskom, prijateljskom.
- To je jedna od stvari na koju smo najponosniji - po familijskoj atmosferi. Bitno nam je da naši gosti to osjete, da se povežu s nama na taj način. Jer meni osobno, to je možda i glavna filozofija ovog posla i naše dugogodišnje tradicije, naravno, uz uslugu i klopicu - govori.
U vremenu kad je internet preuzeo pažnju i udaljio nas jedne od drugih, upravo je to druženje ono što nam najviše nedostaje.
- Po pričama starijih i iskusnijih, nekad se bolje feštalo. Ovo danas je, bi rekli, „luki i voda“. Mijenjala su se vremena, države, gradovi – a tako i gosti, i mi s njima. Naravno, svako vreme nosi svoje, ali imam osjećaj da su naši gosti, kad su tu pri nama, navek nekak isti – neopterećeni, dobre volje, veseli. Pa to i nama dela posel i prilagodbu puno lakšom - govori Nikola.
Tajna dugovječnosti - što drži Suhinu na nogama?
Nedavno je Izletište „Suhina“ nagrađeno priznanjem „Najstariji obrt“, što je ključno za toliku dugovječnost?
- Da je neko to rekel Joži, mislim da bi ga pogledal i blago se nasmijal. Prek sto let, veliš? Al eto, tu smo. Da malo filozofiram, mislim da je odgoj i odrastanje na našem dvorišču najviše utjecalo na dugogodišnju tradiciju. Niko se od nas ni bojal preuzeti štafetu, nastaviti delati. Nekak se sve to poklapa i s gostima čije familije isto, neke već i treću generaciju dolaze nama. Kaj se opet nekak poklapa i sa smjenom naših generacija. Morti i sam odnos sa svima njima - ležerni, familijski, pajdaški. Teško reč, morti su se samo zvezde negde gore poklopile pa nas posrećilo. No, kak got da je - tu smo. I nadamo se da buju i sledeće generacije prepoznale potencijal ovakvog familijskog posla i nastavile dalje - zaključio je.