Dvadesetjednogodišnji David Marić, student iz njemačkog Mainza, odlučio je pješice prijeći put od Njemačke do Hrvatske. Njegova odluka mnoge je iznenadila, a neki su mu čak govorili da je lud. Ipak, nije odustao od svoje zamisli te je nakon 33 dana hodanja stigao do bake i djeda u Požegi, piše Fenix Magazin.
POGLEDAJTE VIDEO: Baka Zdenka (73) radi slasne slavonske krofne: 'Mažu se gustim pekmezom od šljiva'
David je rođen u Mainzu, gdje studira za učitelja vjeronauka i tjelesnog odgoja. Njegova obitelj podrijetlom je iz Hrvatske, a Požega za njega ima posebno značenje jer je ondje provodio ljeta tijekom djetinjstva.
Prije dvije godine baku i djeda posjetio je biciklom, no ovoga puta poželio je nešto zahtjevnije. Odlučio je cijeli put prijeći pješice, noseći na leđima sve što mu je potrebno. Tijekom 33 dana svakodnevno je prelazio u prosjeku oko 35 kilometara. Ustajao je oko sedam sati, doručkovao i već oko osam kretao na put. Nakon višesatnog hodanja pronalazio bi mjesto za odmor, a zatim se pripremao za sljedeći dan.
Prvih pet dana bilo je najteže
Na putovanju kroz Njemačku, Austriju i Sloveniju suočio se s brojnim izazovima. Prvih pet dana posebno su ga boljeli mišići i stopala, a tijekom većeg dijela puta mučila ga je i bol u ramenu. Ipak, s vremenom se tijelo priviknulo na svakodnevne napore.
Noćio je u šatoru, hostelima i župnim centrima. Prije dolaska u pojedino mjesto kontaktirao bi svećenike kako bi provjerio postoji li mogućnost smještaja u župnom domu. Kada to nije bilo moguće, potražio bi mjesto za postavljanje šatora ili platio noćenje u hostelu.
U ruksaku je nosio šator, vreću za spavanje, odjeću, tri litre vode, pribor za prvu pomoć, kameru, prijenosnu bateriju i druge potrepštine.
Jedan od najtežih trenutaka dogodio se tijekom prvog tjedna putovanja. Nakon 25 kilometara hodanja po velikoj vrućini veselio se odmoru i obroku u restoranu, no kada je stigao, dočekala ga je obavijest da je zatvoren zbog godišnjeg odmora. Unatoč iscrpljenosti, nastavio je hodati.
Na putu upoznao ljude koje neće zaboraviti
Osim fizičkih napora, David će putovanje pamtiti i po dobroti nepoznatih ljudi. Već drugog dana tražio je mjesto na kojem bi mogao postaviti šator. Nakon nekoliko pokušaja naišao je na Slovenca koji mu je dopustio noćenje u svojem dvorištu.
Domaćin mu je donio slatkiše, vodu i sokove, a ponudio mu je i novac, koji je David odbio. Taj susret posebno ga je dirnuo jer mu je pokazao koliko malo treba da se nekome pomogne.
Iako je većinom hodao sam, šesnaestog dana pridružio mu se prijatelj s fakulteta, student s Malte, koji ga je pratio pet dana. Društvo mu je mnogo značilo jer su mu tijekom putovanja, osim fizičkog umora, teško padali i dugi sati samoće.
Kao najljepši dio puta izdvojio je austrijske alpske krajolike u blizini Altausseea. Ondje je, uz ugodnije temperature i društvo prijatelja, nakratko zaboravio na napore koji su ga pratili.
U Požegi ga dočekali baka, djed i teta
Tijekom putovanja redovito je razgovarao s roditeljima, najmanje tri puta dnevno. Iako je bio u stalnom kontaktu s obitelji, priznaje da mu je nedostajalo zajedničko vrijeme s najbližima.
Kako se približavao Hrvatskoj, sve je češće razmišljao o dolasku na cilj. Nakon 33 dana hodanja napokon je ušao u dvorište u Požegi, gdje su ga dočekali baka, djed, teta i susjed. Susret s obitelji toliko ga je dirnuo da je gotovo zaplakao.
Iako je uspješno završio pothvat, David zasad ne planira ponovno krenuti na tako dugo pješačenje. Priznaje da je putovanje bilo iscrpljujuće, a ponekad i monotono, no drago mu je što je ostvario ono što je sebi zacrtao.