Svatko tko ima autistično dijete, ili bilo koje dijete koje odstupa od onog što društvo doživljava 'normalnim', zna koje borbe mogu donijeti svakodnevne situacije u obrazovnom sustavu. To je na svojoj koži višestruko iskusila Suzana Rešetar, majka dječaka s autizmom i glasnogovornica Udruge Sjena.
Njoj je sin Ivano ujedno bio inspiracija za pokretanje bloga Ispod Kišobrana, gdje piše o tome kako njena obitelj živi i kako su sve prilagodili životu s autizmom.
POGLEDAJTE VIDEO: Zagreb zamijenili Suskom
'Ispod Kišobrana je stranica za sve koji žive ispod kišobrana autizma.Za sve koji žele upoznati što je spektar poremećaja iz autizma. Kakav je to način života. Pisan je iz pera jedne mame. Bez dosadne patetike i lažne estetike.'
U svom je najnovijem postu otkrila 'svijetlu točku' s kojom se susrela, a to je Ivanova profesorica iz hrvatskog jezika koja doista može biti inspiracija mnogima Andrea - te ju ističe kao primjer tzv. 'ne može se' pristupa s kojim se ona i njen sin često susreću.
Onaj tko nema dijete s teškoćama u razvoju ili bilo kojom teškoćom u Hrvatskoj, nije svjestan koliko je sretan.
Nema poooojma koliko problema - nema.
Bez pretjerivanja, potvrdit će ovo svaki normalan atipičan roditelj.
Onoga čega se grozim u našem životu, između ostalog, riječi su : ne može, ne možemo, ne ide, ne daju, nemamo, joj znate mama, ajme šta će drugi reći, kriv je sustav (kao da nitko od nas nije jedinka istoga) i sve ostale balkanske preseranduse koje označavaju "ne želimo" i "nećemo".
Njezine materijale i poruke Ivanu počela sam spremati u debeli fascikl.
Čisto da nekoga, kada se ispriječi na našem putu i kaže sve one riječi u negaciji odozgo- nalupam po tikvi. Da mu iščupam jezik i svežem ga na mašnu.
Andrea je profesorica iz hrvatskog jezika.
Onog s čime Ivano ima najviše teškoća.
Onog s čime se, uz ostala sranja, najviše hrvamo.
Svaki mjesec, kada ga odrade, ona je odlučila svome učeniku s autizmom napisati motivacijsku poruku na njemu prilagođen način. Koji on može razumjeti.
Zato jer sam ja rekla da je Ivano dijete niske razine samopouzdanja i da je itekako svjestan svojih teškoća.
Zato što je on ko mali crvić kod nje.
Sretno i zadovoljno je dijete u toj školi.
Zato što ga podržava. Motivira. Stvara povjerenje. Vodi ga i hrabri.
Za lektiru, odlučila ga je nagraditi zlatnom medaljom. Bog zna da on pojma nema što znači pojam "lektira".
Prijaviti će ga na Lidrano.
Zašto, blage veze nemam, al zna ona.
Ona vjeruje u njega.
U njegove sposobnosti.
U njega.
Ne može se, ha? Ne može?
Napisala je Suzana u svom postu, a važno je za naglasiti kako je njezin sin Ivano je učenik osnovne škole po redovitom obrazovanju uz prilagođeni nastavni sadržaj i pomoćnika u nastavi.
Osjetljivost, motiviranost i empatija Ivanove učiteljice te nevjerojatna uloga koju ima u izgradnji njegovog samopouzdanja dodirnula je mnoge, a neke i rasplakala. Sigurno je, da je više ovakvih profesorica u sustavu, budućnost bi nam svima izgledala puno ljepše.
- Zasuziše mi oči. Svaka čast. To dijete raste u sebi. Svaka čast. Ta učiteljica raste. U sebi, u učeniku, u tim roditeljima. Nadam se i šire - jedan je od komentara na njen post.
Druga majka pak kaže: 'Kakva inspiracija! Kamo sreće da i mi jednog dana naletimo na takvu učiteljicu. U cijeloj toj borbi ovo je nešto sto zaista zagrije srce i dušu, kako djetetu tako i roditelju'.