Nova studija o molekularnim promjena koje se u tijelu događaju dok vježbamo pokazala je da pri fizičkoj aktivnosti razine tvari u organizmu opadaju i ponovno se podižu, a aktivnost, kao i neaktivnost, na formu i zdravlje tijela utječu i više nego što se mislilo.
Odavno je poznato da vježbanje mijenja metabolizam, mišiće i gene, da utječe na rad srca i na izdržljivost, pomaže pravilnom radu gotovo svih organa u tijelu. Ipak, zahvaljujući razvoju sve sofisticiranijih tehnika brojanja i označavanja sitnih molekula u nama, znanstvenici su tek zadnjih godina uspjeli kvantificirati neke tvari u organizmu i proučiti procese koji se u njima odvijaju..
U posljednje su se vrijeme mnoga istraživanja bavila promatranjem utjecaja vježbanja na organizam ali na molekularnom nivou i zaključivanjem koliko se ti molekularni procesi razlikuju u tijelu zdravog čovjeka i onog narušenog zdravlja.
Za studiju koja je objavljena u svibnju znanstvenici sa Stanforda odlučili su popisati svaku pojedinu molekulu u kojoj se kod vježbanja događa bilo kakva promjena.
Izabrali su grupu od 36 odraslih žena i muškaraca u dobnom rasponu od 40 do 75 godina i s čitavim spektrom različitih kondicija i metaboličkog zdravlja. Neki od njih bili su u izvrsnoj fizičkoj formi dok su drugi bili u lošoj, jedni su imali idealnu razinu šećera u krvi a drugi su već bili na pragu dijabetesa.
Svakom su dobrovoljcu izvadili krv i zamolili ih da odrade standardni test izdržljivosti na trkačkoj stazi, trčeći sve većim intenzitetom do potpune iscrpljenosti - koja bi obično uslijedila nakon devet do deset minuta vježbanja. Nakon tog napora opet su im vadili krv, a onda ponovno za 15, 30 i 60 minuta.
U toj su krvi tragali za molekulama za koje se znalo da se mijenjaju kad ljudi vježbaju, ali i onima koje možda nisu bile prije ispitane u studijama vježbanja, a sad su se pojavile.
Pobrojali su ukupno 17.662 različitih molekula od kojih se njih 9815, više od pola, nakon vježbanja promijenilo.
Vrste molekula varirale su od onih koje sudjeluju u stvaranju energije i radu metabolizma, preko onih prisutnih u imunološkom odgovoru pa do molekula aktivnih u obnovi tkiva ili stvaranju apetita. Primijetili su da se mijenja i molekulska razina, i to iz sata u sat - pa bi npr. narastao nivo molekula koje stvaraju upalu u tijelu. Nivo bi se brzo opet naglo smanjio, a ove 'nestale' bi zamijenile neke s potpuno drugačijom funkcijom, koje npr. smanjuju upalu.
- Bilo je to kao simfonija - rekao je za NY Times voditelj odjela za genetiku na Stanfordu i jedan od autora ove studije, Michael Snyder.
On kaže kako mu je najzanimljivije to što je 'krv različitih ljudi pratila različite orkestracije - oni koji su pokazali otpornosti na inzulin na primjer, imali su manji rast nekih molekula povezanih s kontrolom šećera u krvi, a veći rast molekula zaslužnih za stvaranje upala - što pokazuje njihovu blagu otpornost na blagotvorne učinke vježbanja.
Osim toga, znanstvenike je iznenadila činjenica da devet minuta vježbanja može utjecati na tijelo i stvari mijenjati na molekularnoj razini. I premda su ustanovili da fizička aktivnost djeluje i na 'najmanje' procese u organizmu kojih većina nije ni svjesna, manjak studije je premali broj sudionika i promatranje jedne vrste tjelovježbe. Zbog toga još nije poznat odgovor na to kakvi su dugoročni učinci vježbanja na molekule ili kako promjene na molekularnoj razini u budućnosti mijenjaju zdravlje pojedinca.
Dr. Snyder i kolege namjeravaju proširiti svoje istraživanje i odgovoriti na ta pitanja, što bi liječnicima i istraživačima omogućilo provjeru nečije kondicije jednostavnim vađenjem krvi umjesto današnjeg testiranja na traci.
Za sada će njihova studija, kaže dr. Snyder, ipak ostati 'samo predivna simfonija'.