U Koprivnicu sam odnijela film, a vratila se s idejom za mjuzikl. Između ta dva događaja nije bilo orkestra, plesa po ulicama ni izjave ljubavi. Jedna je gledateljica iz Kluba 'Mariška' pogledala 'Balkanskog špijuna', film koji sam snimila u zagrebačkom Domu Sveta Ana, i zamolila me da joj sljedeći put dovedem jednog od protagonista.
POGLEDAJE VIDEO:
To je bilo sve. I bilo je dovoljno.
U Koprivnicu sam stigla s filmom i namjerom da razgovaramo o mogućem novom snimanju. Ona je, čini se, već odabrala s kim bi rado podijelila kadar. Čovjek kojeg je upoznala preko platna zainteresirao ju je toliko da ga je poželjela upoznati i bez posredovanja kamere. Nisam je pitala je li se zaljubila u njega ili u njegov filmski lik. Bilo bi to pitanje za nekoga tko nikada nije izašao iz kina uvjeren da osobu na platnu poznaje bolje od vlastitih susjeda.
Na povratku sam zamišljala njegov dolazak u Koprivnicu. Hoće li ga odmah prepoznati? Hoće li ona njemu reći zašto je došao? Hoće li razgovor krenuti lako ili će oboje postati ozbiljni upravo zato što im je susret važan? Odjednom mi se učinilo da novi film ne može biti ništa drugo nego mjuzikl. Nazvala sam ga 'Zameo ih vjetar u Koprivnici'.
Naslov zasad postoji samo u mojoj glavi. Protagonist još nije otputovao, pjesme nisu napisane, a život nema obvezu slijediti scenarij. No molba te gospođe otvorila mi je pitanje koje se uporno gubi kada govorimo o starosti: zašto nas toliko iznenadi kad starija osoba poželi nekoga upoznati?
Ljubav u prošlom vremenu
Starije ljude često predstavljamo kroz ono što su nekad bili. Bili su nečiji supružnici, roditelji male djece, radnici, ljubavnici. O njihovim osjećajima govorimo u prošlom vremenu, čak i kada sjede pred nama i sasvim jasno pokazuju što ih zanima danas.
U toj slici starosti ima mnogo nježnosti, ali i mnogo skučenosti. Dopuštamo uspomene na ljubav, katkad i dirljivu priču o dugom braku. Teže nam je zamisliti novu simpatiju, ljubomoru, odbijanje ili želju da se nekome svidimo. Kao da se potreba za bliskošću u jednom trenutku pristojno povuče i ostavi mjesto razgovorima o tlaku, lijekovima i vremenskoj prognozi.
Dom Sveta Ana uzimam kao jedan od primjera jer sam ondje započela suradnju na projektu 'Starost bez cenzure'. Osmislila sam ga iz želje da starije ljude stavim u središte priča koje se o njima pričaju. Htjela sam ih vidjeti kao ljude s vlastitim glasom, ukusom, humorom i odlukama. Dati im prostor u kojem će biti vidljivi i priliku da nas iznenade.
Za Valentinovo smo prošle godine u Muzeju suvremene umjetnosti priredili cijeli spektakl. Već mi je tada bilo zanimljivo koliko se lako Dan zaljubljenih zamišlja kao praznik ljudi određene dobi. U reklamama je ljubav obično mlada, besprijekorno odjevena i spremna za večeru uz svijeće. U stvarnosti dolazi i s godinama iskustva, s oprezom stečenim nakon gubitka, s dugim brakom iza sebe ili s odlukom da čovjek više neće živjeti prema tuđim očekivanjima. Dolazi i u muzeje. I u domove za starije. I na filmsku projekciju u Koprivnici.
'Balkanskog špijuna' snimila sam sa starijim ljudima u Svetoj Ani. Film im je dao priliku da se igraju, glume i budu viđeni u ulozi koju stvaraju. Nisam očekivala da će jedan od njih zahvaljujući projekciji dobiti poziv na upoznavanje u drugom gradu. To mi se sviđa kod rada sa starijim ljudima: svaki put kada pomislim da pripremam program, oni me podsjete da imaju vlastite planove.
Pogledi preko prostorije
Za novinarku su zanimljivi i oni prizori koji ne završe filmom. Primjerice, razgovor.
U Svetoj Ani imam jednog starijeg prijatelja s kojim se znam zapričati. Ponekad mi se učini da jedna njegova prijateljica tada postane pomalo ljubomorna. Ne tvrdim da znam što misli. Možda je nestrpljiva jer ga nešto želi pitati. Možda sam naprosto uhvatila pogled u pogrešnom trenutku. Ali prizor mi je poznat. Dvoje ljudi razgovara malo dulje nego što je treća osoba očekivala; ona pogleda prema njima, a ja se sjetim koliko su ljudski odnosi složeni čak i kada nitko ne izgovori nijednu osobito važnu rečenicu.
Na dramsku grupu dolazi i gospodin od sedamdesetak godina koji je vrlo atraktivan. Njegova privlačnost nema veze s pokušajem da izgleda mlađe. On ima gard. Uđe u prostoriju kao čovjek koji želi vidjeti što se danas može napraviti, a zatim se u to uključi. Pun je života i njegovih sokova. Da sam ga upoznala u kazališnom predvorju, na ulici ili na zabavi, pomislila bih isto.
Kad to kažem, ne mislim na neku bezazlenu vitalnost koju smo spremni pohvaliti kod starijih ljudi sve dok se držimo podalje od seksualnosti. Mislim i na privlačnost. Na pogled koji se zadrži, želju da se nekome svidimo, užitak u vlastitom tijelu i tuđoj blizini.
Čula sam tvrdnju da se muškarcima nakon sedamdesete libido povećava. Ne bih od toga pravila pravilo za sve muškarce: želja se razlikuje od čovjeka do čovjeka i mijenja se tijekom života. Ali zanima me zašto nam je uopće potreban biološki dokaz da bismo starijem čovjeku priznali pravo na nju. Kad je ima, to je u redu. Kad je nema, i to je u redu. Nitko ne duguje društvu ni vječnu strast ni njezin nestanak u propisanoj dobi.
Među ljudima koje susrećem dolazi i muškarac kojemu je srce slomljeno. Neću njegovu priču uzimati za sebe niti iz nje raditi zaplet prije nego što je on poželi ispričati. No važno mi je da se i za tu bol pronađe mjesto u tekstu. Kada govorimo o ljubavi u starosti, rado tražimo vedar dokaz da se još može dogoditi nešto lijepo. Ljubav, međutim, uključuje i mogućnost da nekoga izgubimo, da nam osjećaji ne budu uzvraćeni ili da nam nedostaje odnos koji je završio. Slomljeno srce ne pita za godinu rođenja.
Razlog da se vratiš
U Svetoj Ani organiziraju se plesne, dramske i sportske aktivnosti, gledaju filmovi i otvaraju razgovori. Uz njih se pruža i psihosocijalna podrška. Ljudi se, naime, ne pojavljuju na nekoj aktivnosti odvojeni od svega što im se događa u životu. Sa sobom donose obiteljske brige, sjećanja, usamljenost, veselje, neriješene svađe i nova zanimanja za druge ljude.
Plesna grupa ima svoje vrijeme i prostor. Tako je i s dramskom probom ili filmskom projekcijom. No njihov učinak teško je ograničiti na satnicu. Netko usput pronađe sugovornika. Netko se nasmije više nego prethodnih dana. Netko otkrije da ga veseli ponovno doći jer će ondje sresti istu osobu.
To su male stvari samo dok ih promatramo izvana. Čovjeku koji se pita kako će provesti dan, dogovor za idući susret može promijeniti cijeli tjedan. Zato me zanimaju aktivnosti u kojima stariji ljudi nisu publika kojoj netko ispunjava vrijeme. U plesu, sportu, glumi i filmu oni odlučuju hoće li sudjelovati, kako će to učiniti i s kim žele nastaviti razgovor kada program završi.
Takvi susreti hrane dušu. To zvuči kao izraz koji bi lako mogao završiti na plakatu, ali teško nalazim bolji za ono što vidim. Ljudi trebaju kretanje, igru i razgovor. Trebaju i priliku da ih netko primijeti.
Glavni glumac još ništa ne zna
Hoće li nastati 'Zameo ih vjetar u Koprivnici'? Ne znam. Voljela bih dovesti protagonista 'Balkanskog špijuna' u 'Marišku' i vidjeti kako će proteći susret. Možda će njih dvoje odmah pronaći zajedničku temu. Možda će oboje biti sramežljivi. Možda će gospođa, kada ga upozna, zaključiti da joj je draži njegov filmski lik. I takav bi obrat bio sasvim pošten.
Ako se odlučimo snimati, scenarij će morati ostaviti mjesta za njihove odluke. Upravo je to razlog zbog kojeg volim raditi sa starijim ljudima: iza svake osobe koju upoznam postoji mnogo više života nego što mogu predvidjeti. Jedan gospodin nosi se sa slomljenim srcem. Drugi osvaja prostoriju čim uđe na dramsku probu. Jedna gospođa u Koprivnici gleda film i traži da joj dovedem glumca.
Nitko od njih nije sporedni lik u priči o starosti. Nitko od njih ne bi trebao dokazivati da je njegova potreba za ljubavlju primjerena godinama. Ako mjuzikl nastane, neka oni odluče koliko će u njemu biti romantike. Ja ću se pobrinuti za kameru.
Tekst je nastao uz financijsku potporu Agencije za medije u okviru Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.