Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
Putovanje s majkom, koja je preživjela mnoge izazove, donosi nova saznanja o snazi i otpornosti, ali i o tome kako suvremeni turizam može podcijeniti starije putnike
Moja mama ima 83 godine. Nakon Atene i Trsta mislila sam da smo se za ovu godinu naputovale. Ona je imala drukčiji plan: „A kada idemo u Rim?“.
Moja mama ima 83 godine i ne želi u dom. Želi u Rim.
To sam saznala nakon što smo već odradile Grčku i Trst, dva putovanja za koja sam, prilično naivno, vjerovala da će barem privremeno zadovoljiti njezine međunarodne ambicije. Nisu.
Povratak kući za moju majku očito nije završetak putovanja nego vrijeme potrebno da se opere rublje, raspakira sir i odluči kamo dalje. Ona je zdrava, pokretna, znatiželjna i pripada generaciji za koju hotelski doručak nije pogodnost nego dio civilizacijskog poretka. Hotel mora biti dobar, četiri zvjezdice su poželjne, soba tiha, krevet ozbiljan, kupaonica pristojna, a doručak takav da čovjek nakon njega može izaći pred povijest.
POGLEDAJTE VIDEO: Zelena lady iz New Yorka
Pokretanje videa...
01:46
Ako ste preživjeli 83 godine europske povijesti, imate pravo zahtijevati dobru kupaonicu. Moja majka, uostalom, nije žena koju je život osobito štedio. Godinama je njegovala mojeg oca koji je nakon operacije srca doživio moždani udar i postao stopostotni invalid. - Držala ga je na nivou - kako se kod nas kaže, gotovo bezazlenim izrazom za posao koji u stvarnosti znači godine tuđeg tijela, lijekova, liječnika, straha, odgovornosti, neprospavanih noći i one vrste ljubavi koja se manje izjavljuje, a više radi.
Sada je na red došla ona. Samo što ona nema namjeru mirno sjediti i čekati vlastitu starost. Ako je ikako moguće, radije bi je nekamo odvela. Prvo u Grčku. Prije puta brinula sam se zbog hodanja. Atena nije grad koji se osobito trudi biti nježan prema nogama, a Akropola nije projektirana imajući na umu osamdesettrogodišnje turistkinje. Razmišljala sam o vrućini, uzbrdicama, pauzama, vodi, taksijima i svim onim stvarima o kojima počnete razmišljati kada prvi put shvatite da putujete s roditeljem kojemu više nije pedeset.
Pokazalo se da sam brinula o pogrešnoj stvari. Mojoj majci nisu smetale uzbrdice. Smetalo joj je pojednostavljivanje grčke mitologije. Neko je vrijeme pristojno slušala vodičke verzije Zeusa, Atene, Posejdona i ostalih članova te prilično disfunkcionalne božanske obitelji, svedene na informacije dovoljno kratke da ih turist može primiti između dvije fotografske lokacije. Onda se okrenula prema meni.
- Valjda je sada takva klijentela. Bila je to rečenica izgovorena bez ljutnje, gotovo dijagnostički. Moja majka ima 83 godine, došla je do Atene i ustanovila da najveća opasnost suvremenog putovanja nije fizički napor nego mogućnost da vas netko podcijeni. Hodanje joj, usput, nije predstavljalo osobit problem. Obišla je Akropolu, Arheološki muzej, Muzej Akropole i Posejdonov hram. Jela je sve što smo jele, probala sve što smo pile; uz more smo jele oradu, u Ateni pile grčko vino, a navečer zastajale uz ulične glazbenike. Nije imala osobit interes za onu vrstu starosti u kojoj se život preventivno svodi na ono što bi moglo biti sigurno.
Pravi razgovor u Ateni na kraju nije vodila s turističkim vodičem nego s Nikom, slikarom kojeg smo upoznale na ulici. Niko ima 81 godinu i nekada je bio profesor slikarstva. Sada je pogrbljen, što je moja majka registrirala gotovo istom brzinom kojom registrira kvalitetu hotelskog doručka. - Ima 81? Izgleda puno lošije od mene.
Niko je, srećom, imao vlastitu procjenu situacije. Pogledao je moju majku i dao joj šezdeset. Dvadeset i tri godine manje. Laskavi Grk. Nakon toga su njih dvoje, zajedno stari 164 godine, počeli raspravljati o mogućnosti Trećeg svjetskog rata. Stajala sam pokraj njih i slušala. Mama je malo prije bila nezadovoljna razinom turističkog predavanja o grčkim bogovima, a sada je nasred atenske ulice pronašla umirovljenog profesora slikarstva svojih godina s kojim je mogla razgovarati o budućnosti svijeta. Rat za njih dvoje nije bio sasvim apstraktna imenica iz televizijskih vijesti.
Ljudi njihove generacije žive dovoljno dugo da znaju kako se velike povijesne katastrofe najprije pojavljuju kao vijesti, a zatim nekome završe u kuhinji. Klijentela se očito popravila. Prije će ona odvesti mene. Uostalom, Atena je grad mitova, a ja sam se već nekoliko puta toga dana pokazala nepouzdanom u procjenama vlastite majke. Jedne smo večeri završile i na jednoj od onih grčkih večeri koje počnu kao folklorni program, a zatim se, gotovo neprimjetno, pretvore u nešto između svadbe, turističke industrije i kolektivnog delirija.
Glavni je plesač zaključio da bih se trebala pridružiti. Mama ga je neko vrijeme promatrala. - Ne - rekla je. - Ti nisi Grk s jahtom. Čovjek, koliko znam, nije razumio. Ja jesam. Onassis. Aristotel Onassis bio je mrtav desetljećima, ali u mentalnoj kartografiji generacije moje majke očito još uvijek služi kao međunarodno priznata mjerna jedinica za Grke. Vrijeme prolazi. Standardi ostaju. I negdje između Nike, Onassisa, Akropole i orade počela sam shvaćati što je zapravo neobično u putovanju sa starijim čovjekom. Ne putujete samo geografijom. Putujete kroz njegovu privatnu povijest svijeta. Mi vidimo grad kakav jest. Oni, ako ih pustimo da pričaju, vide i gradove kojih više nema.
U Grčkoj sam zbog mame počela razmišljati i o nečemu o čemu turist obično ne razmišlja dok pije vino i gleda Egejsko more: tko se u toj zemlji brine za stare ljude kada više ne mogu sami? Grčka je zanimljiv slučaj. OECD je opisuje kao zemlju s jednom od najbrže starećih populacija u Europi i sustavom dugotrajne skrbi u kojem velik dio tereta još uvijek ostaje na obitelji. Posebno na ženama. Više od sedamdeset posto ljudi koji svakodnevno pružaju neformalnu skrb u Grčkoj su žene. A prema najnovijim usporedivim podacima OECD-a, Grčka ima manje od tri kreveta dugotrajne skrbi na tisuću stanovnika starijih od 65 godina, uvjerljivo pri dnu zemalja za koje postoje usporedivi podaci. Statistika je hladna sve dok za nju nemate lice. Ja ga imam. To je lice moje majke. Godinama je pripadala upravo toj golemoj, uglavnom nevidljivoj vojsci ljudi koji se brinu za svoje bližnje bez radnog vremena, vikenda i godišnjeg odmora. Nije imala titulu njegovateljice. Nitko joj na kraju mjeseca nije obračunavao sate provedene uz teško bolesnog supruga. Jednostavno je imala muža koji ju je trebao. Brinula se. I tu postoji jedna neobična društvena zamka. Ženu koja je desetljećima bila dovoljno snažna da se brine za sve oko sebe vrlo brzo, čim prijeđe neku zamišljenu dobnu granicu, počinjemo gledati prvenstveno kao budući predmet tuđe brige.
Kao da se između 79. i 80. rođendana čovjek neprimjetno preseli iz glagola u imenicu. Moja majka zasad odbija tu gramatičku promjenu. Ona ne želi biti zbrinuta. Ona želi vidjeti što još ima.
Nekoliko mjeseci poslije otišle smo u Trst. Ako je Atena moju majku vodila prema antici, Trst ju je vratio u dvadeseto stoljeće. U njemu se povijest nije nalazila samo u palačama i spomenicima; bila je raspoređena po kavama, granicama, trgovinama, imenima ulica i stvarima koje su ljudi nekada nosili kući u vrećicama.
Jednog smo dana sjele u Caffè San Marco, jednu od onih srednjoeuropskih kavana u kojima vam interijer vrlo pristojno daje do znanja da je postojao mnogo prije vas i da će, bude li sreće, postojati i poslije. San Marco otvoren je 1914. godine. Rekla sam to mami kao što na putovanjima izgovaramo godine — usput, kao podatak koji bi trebao povećati kulturnu vrijednost kave.
- Te je godine tvoj djed otišao u rat - rekla je. I odjednom 1914. više nije bila godina. Prije trenutka sjedila sam u staroj kavani u Trstu. Sada sam sjedila nasuprot ženi koja me jednom rečenicom povezala s čovjekom koji je prije više od stoljeća krenuo u Prvi svjetski rat. Između mene i 1914. nije stajao povjesničar. Nije stajao arhiv. Nije stajala muzejska vitrina. Stajala je moja mama. To je stvar sa starim ljudima koju turističke zajednice još nisu uspjele staviti u brošure: oni su prijenosna memorija vremena u kojima mi nikada nismo živjeli. Trst koji je moja majka pamtila nije, naravno, bio samo grad kavana, književnika, Habsburgovaca i promjenjivih granica. Bio je i grad traperica. Velika povijest na ovim prostorima ima neobičnu naviku da od carstava i ideologija vrlo brzo stigne do špeceraja. U Trst se išlo po traperice. Po kavu. Po sir. Po kobasice. Po ono čega kod kuće nije bilo, nije bilo dovoljno ili jednostavno nije bilo dovoljno talijansko. Pola stoljeća poslije napravile smo isto. Otišle smo u kupovinu. Na povratku je prtljažnik bio pun. Carstva propadaju. Granice se pomiču. Sir ostaje. U hotelu sam za doručkom počela promatrati skupinu starijih Tršćanki.
Imale su napravljene frizure, našminkane oči, lijepu odjeću i onu vrstu samopouzdanja koja ne traži dopuštenje prostorije. Jedna je govorila, druga se smijala, treća je očito imala nešto važno dodati i nije namjeravala čekati da ove dvije završe. Gledala sam ih duže nego što je pristojno. Možda zato što posljednjih godina profesionalno sve češće gledam starije ljude kroz jezik sustava: korisnik, skrb, usluga, potreba, aktivnost, uključivanje. Ove žene nisu bile ničije korisnice. Nitko ih nije „aktivirao“. Nisu sudjelovale u programu aktivnog starenja. Nisu bile na radionici socijalnog uključivanja. Došle su na kavu. To je mala razlika u jeziku, ali golema razlika u životu.
Italija danas ima najviši udio stanovništva starijeg od 65 godina u Europskoj uniji. Početkom 2026. bilo ih je 14,8 milijuna, odnosno 25,1 posto stanovništva. Svaki četvrti stanovnik zemlje stariji je od 65 godina. Ali možda je još zanimljivije što je i talijanski statistički zavod počeo upozoravati da je sama granica od 65 godina postala prilično gruba mjera starosti: današnji stariji ljudi, navodi ISTAT, imaju drukčiji način života i bolje zdravstvene uvjete od svojih vršnjaka u prošlosti. Drugim riječima, biologija i kalendar više se ne slažu tako uredno kako bismo mi administrativno željeli. Moja mama bi na to vjerojatno rekla da je to mogla objasniti i bez statističkog zavoda.
Trst je pritom zanimljiv upravo zato što gradska skrb za starije ne počinje i ne završava domom. Grad organizira pomoć i njegu u kući, dostavu obroka, čišćenje i održavanje stana, dnevne centre, hitnu integriranu pomoć u kući i telepomoć. Postoje programi čiji je izričit cilj da stariji čovjek što dulje zadrži preostalu samostalnost i izbjegne izolaciju. A onda sam u gradskim dokumentima pronašla nešto što me posebno zaintrigiralo: „socialità e turismo sociale“. Socijalizacija i socijalni turizam. Izleti. Ljetovanja na moru i u planinama. Jednodnevna putovanja. Koncerti. Kazalište. Kulturni događaji. Aktivnosti kojima je deklarirani cilj starijeg čovjeka održati društveno aktivnim i povezanim s gradom. Drugim riječima: sustav koji barem načelno razumije da čovjeku nije dovoljno produžiti život. Treba mu ostaviti i nešto zbog čega će ujutro ustati, napraviti frizuru i izaći iz kuće. Možda sam zato toliko dugo gledala one Tršćanke. Nisu izgledale kao žene koje čekaju da im se nešto dogodi. One su bile događaj.
Na putovanju s roditeljem od 83 godine odraslo dijete razvije neobičnu profesionalnu deformaciju: počne računati što roditelj još može. Do San Giusta vodile su stotine stepenica, prema našem brojanju oko 470. Ja sam gledala stepenice i računala majčine godine. Ona ih je pogledala i počela se penjati. San Giusto je brdo na kojem se Trst slaže sam na sebe: rimski ostaci, katedrala, tvrđava građena i dograđivana stoljećima, a ispod svega grad, zaljev i Kras. Mama je išla gore. Ja za njom. Možda je to jedan od podmuklijih oblika dobronamjernosti prema starim ljudima: počnemo im unaprijed određivati granice koje oni sami još nisu primijetili. Mama se popela. Bez herojske glazbe i bez potrebe da od toga napravimo podvig. Može, pa je išla. Oko tvrđave su sjedili mladi, razgovarali, neki pušili travu i provodili poslijepodne na suncu.
Moja je majka, s 83 godine i nekoliko stotina stepenica iza sebe, još htjela vidjeti što ima gore. Gledala sam njih, pa nju, i nisam bila sasvim sigurna tko se toga dana ponašao mlađe. Nakon silaska nije tražila krevet. Tražila je ribu. Večera je u njezinu razumijevanju putovanja ozbiljna institucija: riba, nešto slatko, a navečer obavezno sladoled.
U prehrambenoj filozofiji moje majke sladoled zapravo nije desert. On je interpunkcija. Bez njega dan nema točku. Svijeće koje nisam brojila. Postojalo je još nešto što nisam stavila u itinerar. U svakoj crkvi u koju smo ušle mama je zapalila svijeću. Ja bih gledala oltare, slike, stupove i mozaike; ona bi, prije ili poslije, pronašla svijeće. Na San Giustu opet isto: tvrđava, pogled, katedrala — i svijeća. Jedino nas je tršćanska sinagoga zaustavila. Bila je zatvorena. Velika sinagoga otvorena je 1912., a tršćanska Židovska zajednica opisuje je kao jednu od najvećih u Europi.
Samo nekoliko desetljeća nakon njezina otvaranja rasni zakoni i nacistička okupacija razorili su velik dio svijeta koji ju je izgradio. Mama je ostala pred vratima. Nisam je pitala što misli. Nikada je nisam pitala ni zakoga pali sve te svijeće. Imam 48 godina. Napokon sam dovoljno odrasla da znam kako majku ne treba pitati baš sve. Možda je i to jedna od razlika između naših generacija. Ja u gradovima tražim priče. Ona u njima nailazi na vlastita sjećanja i sjećanja ljudi koji su joj prethodili. Za nju 1914. nije povijesna fusnota nego godina u kojoj je moj djed otišao u rat. Ja vidim znamenitost. Ona često vidi ono što je iza nje ostalo.
Nakon Atene i Trsta naučila sam nekoliko stvari. Prva je najjednostavnija: ne odlučujte unaprijed što netko ne može samo zato što znate koliko ima godina. Pitajte ga. Ako si možete priuštiti dobar hotel, priuštite ga. Četiri zvjezdice u 83. godini nisu buržoaska dekadencija. Lift, dobar krevet, tiha soba, sigurna kupaonica i centralna lokacija mogu biti razlika između putovanja koje iscrpljuje i onoga nakon kojega čovjek pita kamo idete sljedeći put. Ne pravite ni raspored kao vojnu operaciju. Jedan muzej koji ste doista vidjeli vrijedi više od četiri znamenitosti kroz koje ste protrčali jer vam telefon tvrdi da su „must see“. Taksi nije kapitulacija. Kava nije rupa u programu. Ručak nije gubitak vremena. A doručak je, barem u našoj obitelji, ustavno pravo. Prije puta provjerite lijekove, dokumente, zdravstveno osiguranje, udaljenosti i kupaonicu hotela. To je briga. Ali nakon što ste učinili ono što je razumno, nemojte brigu pretvoriti u kontrolu. To je mnogo teži dio. Jer odrasla djeca lako povjeruju da su se uloge jednostavno zamijenile: nekada su roditelji vodili nas, sada mi vozimo, rezerviramo hotel, nosimo teži kofer i gledamo stepenice pitajući se mogu li ih prijeći. Samo što sam ja u Ateni mislila da vodim mamu na Akropolu, a ona je na ulici pronašla osamdesetjednogodišnjeg profesora slikarstva s kojim je raspravljala o Trećem svjetskom ratu. Niko je meni prodao sliku Santorinija i savjetovao mi da nju odvedem tamo. U Trstu sam ja mami rekla da je Caffè San Marco otvoren 1914., a ona je meni iz te godine vratila djeda. Ja sam brojila stepenice. Ona se penjala. Negdje između Atene i Trsta počela sam sumnjati tko tu zapravo treba pratnju.
Mislila sam da će putovanje s majkom u osamdesetima biti sporije. Pokazalo se da je prije svega dublje. O starosti ionako najčešće govorimo jezikom gubitka: bolest, mirovina, dom, lista čekanja, demencija, samoća, nemoć, njega. Sve su to stvarne teme i sve pripadaju ovoj priči o starosti. Ali između mladosti i nemoći postoji golemo područje života koje smo kao društvo nekako administrativno preskočili. Vrijeme u kojem čovjek možda više nema četrdeset, šezdeset ni sedamdeset, ali još uvijek ima plan za četvrtak. Moja majka ima 83 godine. Može se popeti uz nekoliko stotina stepenica. Netko drugi s 83 ne može, a netko možda ne može ni sa 63. Dostojanstvo ne počinje pokretljivošću i ne završava bolešću. Ali postoji nešto što starom čovjeku možemo oduzeti mnogo prije nego što izgubi sposobnost hodanja. Budućnost. Počnemo govoriti kao da je sve važno već bilo. Ljubavi su bile. Putovanja su bila. Veliki razgovori bili. Planovi bili. Kao da nakon određene dobi čovjeku ostaju uglavnom uspomene i termini kod liječnika. A možda ima Santorini. Možda ima Rim. Možda samo želi sutra našminkati oči, otići na kavu s prijateljicama i tri sata razgovarati o stvarima koje se nikoga drugoga ne tiču. I to je budućnost. Ne mora biti velika da bi bila budućnost. A kada idemo u Rim? Iz Trsta smo se vraćale s automobilom punim kave, sira, tjestenine, kobasica i svih onih stvari bez kojih smo u Zagrebu sasvim uspješno živjele, ali koje u Italiji odjednom postanu životno potrebne.
Iza nas su ostali Atena, Akropola, Posejdon, Niko i njegova slika Santorinija, Onassis bez jahte, Trst, San Marco, 1914., nekoliko stotina stepenica, zatvorena sinagoga, svijeće po crkvama, riba i ozbiljna količina sladoleda. Bila sam zadovoljna. Mislila sam da smo se naputovale. To je bila još jedna pogrešna procjena moje majke.
- A kada idemo u Rim? - pitala je. Imam 48 godina i ponovno sam dijete koje majci mora objašnjavati zašto ne možemo odmah nekamo otputovati. Moja mama ima 83 godine. Ne želi u dom. Želi u Rim. I nešto mi govori da ću morati s njom.
NAPOMENA: Ovaj je tekst objavljen u sklopu projekta „Nitko te ne pripremi za starost“, financiranog sredstvima Agencije za elektroničke medije kroz Program za ugovaranje novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.
24sata © 2026
