Nitko ne zna kad se točno prvi put javi unutarnji glas i kad ga zapravo počnemo slijediti. No ne mislimo doslovno na glas nego na unutrašnju potrebu da sebe i druge procjenjujemo strože i da budemo kritičniji prema ljudima i pojavama u okruženju. Zbog tog glasa naše dijete baš nikad ne želi zakasniti u vrtić, čak i kad ga umirimo da to nije nešto strašno i nikad, baš nikad ne odijeva neizglačanu majicu, a katkad i cijeli prvi razred u školu nosi sve knjige da se ne bi dogodilo da imaju neki predmet nepredviđeno i da ono nema tu knjigu.  

- Djeca koja su kritična prema sebi i drugima, često se nazivaju i mali perfekcionisti. Roditeljima čija djeca imaju ovaj oblik ponašanja ponajprije bih savjetovala da preispitaju svoj način doživljavanja uspjeha, svoje nošenje s kritikama ili kratko rečeno da počnu od sebe. Naime, roditelji su osnovni model prema kojem dijete stvara svoju sliku svijeta. Osim roditelja to mogu biti i druge značajne osobe poput djedova i baka, kumova, trenera, učitelja i sl. - govori nam diplomirana psihologinja Jelena Vrsaljko.  

Psiholozi smatraju da se taj unutarnji glas formira od ranog djetinjstva pod utjecajem mnogih “glasova” koji ulaze u naš prostor, formiraju nas i poučavaju. Iako psiholozi smatraju da se unutarnji glas formira nekako s učenjem govora i s prvim koracima, mnogi misle da se s njime rodimo i da je povezan s našom naravi. Psihologinja  Margalis Fjelstad smatra da se glas unutarnjeg kritičara počinje formirati kad se prvi put shvati  značenje riječi “ne” i uvidi kako su naši roditelji uzrujani kad učinimo nešto što ne bismo smjeli.  Što su roditelji i ljudi u djetetovu okruženju, tvrdi Fjelstad, negativniji i dijete će biti kritičnije i obratno. To ističe i naša sugovornica. 

- Ako roditelji ili roditeljske figure teže perfekcionizmu, velika je vjerojatnost da će to prihvatiti i dijete. Ako roditelji kod sebe prepoznaju takva ponašanja, najlakši način da djetetu dopuste da smije pogriješiti jest da mijenjaju sebe, tj. da i sebi daju dozvolu da smiju pogriješiti - poručuje psihologinja  i dodaje: 

- Naravno može se dogoditi da su roditelji daleko od perfekcionizma, u tom slučaju dijete možda ima nesvjesni odmak od roditeljskog ponašanja, jer mu je potreban red pa je sklono perfekcionizmu. 

Dr. Fjelstad smatra da se perfekcionizam razvija i kao pokušaj djeteta da udovolji roditeljima i drugima koji očekuju ponešto od njega. Treba mu pokazati da je i pogreška normalna i sastavni dio života, odnosno čak i vrijedna jer iz nje može nešto naučiti. 

Psihologinja Vrsaljko stoga daje nekoliko savjeta roditeljima u takvim situacijama: 

-  Verbalno im poručite da ne mora sve biti savršeno, kada roditelj ili dijete nešto pogriješi obratiti djetetu pozornost na to i činjenicu da se ništa strašno nije dogodilo, pohvalite ga za učinjeno. Ako dijete nije uspjelo učiniti nešto što mu je jako važno, potrebno je pružiti mu utjehu, zajedno s djetetom proanalizirati što može učiniti da drugi put uspije. Generalna poruka može biti: ‘Nema neuspjeha, postoji samo povratna informacija’. Tako dijete ide u smjeru razvoja svojih sposobnosti.

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake subote ekskluzivno uz 24sata!