Spomenite La Rioju u sjevernoj Španjolskoj i većina ljudi će zamisliti veličanstvene suncem okupane vinograde smještene na obroncima. No, skrivena od sunčeve svjetlosti, regija je također dom sasvim drugačijih usjeva koji su slučajno u središtu napora da se europska proizvodnja hrane učini održivijom.
Tri mala sela u La Rioji sadrže golema, mračna, vlažna uzgajališta koja godišnje proizvode 77.000 tona gljiva. Gotovo polovica gljiva uzgojenih u Španjolskoj uzgaja se baš u ovoj regiji, što Španjolsku čini trećim najvećim proizvođačem u Europi, odmah iza Poljske i Nizozemske.
POGLEDAJTE VIDEO:
Novi svijet
„Gljive su potpuno drugačiji svijet od onoga na koji smo navikli, kad govorimo o uzgoju biljaka ili životinja”, rekao je Pablo Martínez, agronom koji je radio u vinarijama prije nego što ga je nakon slučajnog razgovora s bivšim kolegom privukao specijalizirani sektor gljiva.
Sa sjedištem u Tehnološkom istraživačkom centru za gljive u La Rioji (CTICH), Martínez upravlja europskim projektom za rješavanje ekoloških izazova s kojima se industrija trenutačno suočava.
Mnogi ljudi imaju vrlo slabo znanje o uzgoju gljiva. Iako je lako kupiti početnu opremu na internetu za upotrebu kod kuće, uzgoj u komercijalnim razmjerima uvelike se razlikuje i uključuje upravljanje vlagom, temperaturom i svjetlom kako bi se proizveo redoviti, kvalitetni urod dok se istovremeno borite s kontrolom štetočina.
Uzgojene gljive mogu udvostručiti svoju veličinu u jednom danu, a ujedno raste i potražnja potrošača za njima.
Predviđa se da će globalno tržište porasti s oko 15 milijuna tona u 2021., na više od 24 milijuna tona u sljedećih pet godina. Bogate hranjivim tvarima, čine ukusni zalogaj bogat proteinima koji je dobro prilagođen rastućem trendu hrane biljnog podrijetla.
Kako bi zadovoljili potražnju, uzgajivači moraju sigurno zaštititi svoje usjeve od štetočina i za sada se oslanjaju na pesticide. Stroži propisi ograničavaju dostupne proizvode, a zabrinutost oko utjecaja na okoliš i ljudsko zdravlje znači da uzgajivači odgovore traže od istraživača.
CTICH koordinira projekt BIOSCHAMP, koji surađuje s istraživačima, komercijalnim partnerima i uzgajivačima gljiva u šest europskih zemalja. Uz Španjolsku, to su Belgija, Nizozemska, Poljska, Srbija i Ujedinjeno Kraljevstvo.
Zaštita tresetišta
Gljive se uzgajaju na supstratu, odnosno osnovnom sloju, napravljenom od slame i životinjskog gnojiva, a zatim se prekrivaju debelim pokrivačem od treseta poznatim kao omotačem. Sastavljen od djelomično raspadnute vegetacije, treset savršeno oponaša prirodna šumska tla koja su vrlo plodna za gljive.
Iscrpljivanje dragocjenih tresetišta globalni je problem. Ova močvarna područja pohranjuju više ugljika nego sve druge vrste vegetacije na svijetu zajedno i njihovo je očuvanje sve važnije za borbu protiv klimatskih promjena.
„Sve veća ograničenja vađenja treseta u europskim zemljama ugrožavaju dugoročni kontinuitet opskrbe tresetom”, rekao je Martínez. „Želimo razviti novi proizvod za uzgoj gljiva koji bi mogao smanjiti upotrebu pesticida za 90 % te istovremeno smanjiti ovisnost industrije o tresetu.”
Većina europskog treseta dolazi iz baltičkih zemalja, putujući prvo brodom u Nizozemsku, gdje se obrađuje kako bi bio spreman za komercijalnu upotrebu, prije nego što se distribuira uzgajivačima diljem Europe, gomilajući tako troškove transporta i ostavljajući veliki ugljični otisak.
Projekt BIOSCHAMP ima za cilj stvoriti održivi omotač s niskim udjelom treseta za uzgojene gljive napravljen od obnovljivih materijala iz izvora u blizini postojeće proizvodnje gljiva.
Iako su točni detalji tajni, kombinirat će se sa supstancom poznatom kao biostimulans za poboljšanje prirodnih procesa rasta i jačanje micelija gljiva u njihovoj ranoj fazi, štiteći ih od bolesti, bez potrebe za kemijskim pesticidima.
Plodni otpad
U Norveškoj su dva entuzijasta za uzgoj gljiva pokrenula projekt istraživanja može li se usjev uzgajati u otpadnoj hrani. Inicijativa koju financira EU nosi naziv VegWaMus CirCrop.
Dr. Agnieszka Jasinska, koja je završila svoje poslijediplomsko istraživanje o supstratima za gljive, vodila je istraživanje u partnerstvu s dr. Ketilom Stoknesom, višim voditeljem projekta za istraživanje i razvoj u tvrtki za gospodarenje otpadom Lindum, a koji je nekoć bio stručnjak za uzgoj gljiva.
Projekt je pokazao da organski ostaci iz otpadne hrane, koji se obično upotrebljavaju kao hrana za anaerobnu razgradnju, osmišljenu za hvatanje metana i njegovo preusmjeravanje iz problematičnog stakleničkog plina u korisno gorivo, mogu biti uspješan početak za gljive.
Europsko vijeće za informacije o hrani (EUFIC) procjenjuje da ogromne količine u iznosu jedne trećine sve hrane proizvedene za ljudsku prehranu postaju otpad. Anaerobna razgradnja, također poznata kao bioplin, omogućuje ponovnu upotrebu hranjivih tvari iz otpada za uzgoj biljaka u staklenicima.
„Omogućuje klimatski učinkovit, otporan, urbani sustav proizvodnje hrane koji se u potpunosti temelji na otpadu”, kaže Stoknes.
Kao početni kandidati odabrani su rajčica, zelena salata i začinsko bilje. No, dr. Stoknes kaže da su gljive razgrađivači jer razgrađuju vlakna i tako dalje, te su nužan dio integriranog biosustava. Nadahnut prirodnim ciklusom u šumi, projekt je krenuo u kombiniranje gljiva i biljaka u jedan kružni sustav.
Sustav bioplina objašnjava se kao ‚hrana za otpadnu hranu‘ i to je pokret koji postaje sve popularniji.
Dok je uzgoj gljiva u komercijalnim razmjerima u Norveškoj prestao početkom 2000-ih, radi nemogućnosti natjecanja s drugim zemljama, projekt VegWaMus CirCrop dokazao je da bi norveška proizvodnja gljiva ipak mogla imati održivu budućnost.
Gužva sa strane
Projekt je pokrenuo start-up tvrtku pod nazivom SOPPAS čija je ambicija komercijalno proširiti proces. U međuvremenu se tvrtka upušta u niz novih ideja, uključujući proširenje proizvodnje u postrojenju za bioplin od otpadne hrane od šampinjona do bukovača.
„Nova će tvrtka proizvoditi početne blokove za uzgoj gljiva za poljoprivrednike, proizvođače biljaka i vlasnike staklenika koji bi se možda željeli proširiti na gljive izvan sezone”, kaže Jasinska. „Mogu dobro iskoristiti svoje postojeće berače, liniju za pakiranje i hladnjače u vrijeme stagnacije i prodavati proizvode lokalno.”
U kontekstu sve većeg zamaha za proizvodnju hrane iz otpada i interesa da se proizvodnja održi lokalnom, čini se da će oba projekta koja financira EU dati gljivama njihov trenutak na suncu.
Autor ALI JONES
Istraživanja u ovom članku financira program EU-a Marie Skłodowska-Curie Actions (MSCA). Ovaj je članak izvorno objavljen u časopisu Horizon, časopisu za istraživanje i inovacije EU-a.
Više informacija
Istraživanje okoliša koje financira EU