Odgoj i obrazovanje učenika s teškoćama u razvoju temelji se na načelima prihvaćanja individualnih razlika, poštivanja dostojanstva svakog učenika te osiguravanja primjerenih uvjeta i stručne potpore za ostvarivanje njihovih punih potencijala. Polazište takvog pristupa jest uvjerenje da svako dijete posjeduje jedinstvene sposobnosti, interese i potrebe, koje je potrebno prepoznati, uvažiti i sustavno razvijati. U tom kontekstu naglasak se stavlja na stvaranje poticajnog, sigurnog i uključivog okruženja u kojem se učenicima omogućuje aktivno sudjelovanje u nastavnom procesu u skladu s njihovim mogućnostima. Posebna se pozornost posvećuje osiguravanju odgovarajućih prilagodbi u nastavnom procesu, korištenju asistivne tehnologije te pružanju stručne podrške.
POGLEDAJTE VIDEO:
O svakodnevnim izazovima inkluzivnog obrazovanja, uspjesima i prostorima za napredak u radu s djecom s teškoćama, razgovarali smo s ravnateljicom Mihaelom Bajamić, prof. ravnateljicom Osnovne škole Mladost u Zagrebu.
Izjednačavanja mogućnosti za postizanje najvećega mogućeg stupnja obrazovanja za sve učenike jedno je od temeljnih odrednica inkluzivnog obrazovanja koje je postalo standardom i kao takvo se provodi od predškolskog do visokoškolskog obrazovanja. Kakva su iskustva u Vašoj školi?
Osnovnu školu Mladost pohađa veći broj učenika s teškoćama u razvoju koji su uključeni u redovne razredne odjele prema redovitom programu uz individualizirane postupke ili prema redovitom programu uz prilagodbu sadržaja i individualizirane postupke.
U našoj školi formirana su i dva posebna razredna odjela: jedan pohađaju učenici od prvog do četvrtog razreda, a drugi učenici od petog do osmog razreda. U svakom posebnom odjelu, uz učitelja edukacijskog rehabilitatora, rade i pomoćnici u nastavi. Pomoćnici u nastavi osigurani su i pojedinim učenicima u redovnim razrednim odjelima, a dodjeljuju se prema procjeni Stručnog povjerenstva. Unatoč brojnim izazovima s kojima se susrećemo u svakodnevnom radu, naša su iskustva pozitivna. Kontinuiranim stručnim usavršavanjem djelatnika, suradnjom s roditeljima i stručnim službama te razvojem inkluzivne školske kulture, naša škola iz dana u dan postaje sve spremnija za ostvarivanje inkluzije kakvu zahtijeva suvremeno društvo.
Postoji li kvalitetna suradnja učitelja i stručnih suradnika škola s roditeljima djece s teškoćama u razvoju? Jesu li roditelji djece s teškoćama u razvoju dobro vođeni i informirani tijekom školovanja svoje djece?
Suradnja roditelja sa školom jedan je od ključnih preduvjeta za kvalitetan napredak svakog učenika. Radimo na tome da roditelji već prilikom upisa djeteta u školu dobiju sve potrebne informacije, a potom i da se uspostavi redovita i otvorena komunikacija roditelja s učiteljima i stručnim suradnicima. Takva suradnja omogućuje praćenje učenikova napretka, pravodobno uočavanje njegovih potreba te odabir primjerenog oblika školovanja. Kada učitelj uoči da učenik ne napreduje i ne ostvaruje svoj potencijal, tada je posebno značajno da roditelji navedene prijedloge uvaže i aktivno surađuju sa školom. Stručni suradnici i školski liječnici tada često preporučuju pokretanje postupka timske obrade, koji uključuje procjene logopeda, psihologa i edukacijskog rehabilitatora, s ciljem promjene oblika školovanja u svrhu ostvarivanja maksimalnog obrazovnog postignuća učenika.
Inkluzivna škola treba zadovoljiti različite potrebe učenika s posebnim potrebama. Smatrate li da je inkluzivno obrazovanje otvorilo svoja vrata za sve učenike s teškoćama u razvoju?
Svakako je vidljiva značajna promjena tijekom posljednjih desetak godina u vidu podrške inkluzivnom obrazovanju unutar samog sustava obrazovanja, ali i svjesnosti o brojnim izazovima s kojima se suočavaju roditelji djece s teškoćama u razvoju. Naše društvo uočava važnost inkluzivnog obrazovanja, u tom kontekstu sve više lokalnih samouprava prepoznaje potrebu za osnivanjem posebnih razrednih odjela za školovanje učenika s većim teškoćama u razvoju, ulaže se u zapošljavanje i edukaciju pomoćnika u nastavi i stručnih komunikacijskih posrednika i slično. Međutim, prostora za napredak uvijek ima. S obzirom da se jedan dio učenika suočava i s teškoćama senzorne integracije, ili teškoćama samoregulacije, bilo bi dobro kada bi škole imale primjerene prostorne uvjete gdje bi učenici mogli dobiti one uvjete koji su im u tom trenutku potrebni kako bi mogli uspješno nastaviti praćenje obrazovnog procesa.
Osim toga, važno je istaknuti da se svi trebamo usmjeriti na temeljni cilj odgojno-obrazovnog rada, a to je osposobljavanje učenika s teškoćama za samostalan i kvalitetan život. U tom kontekstu, ključno pitanje nije razina postignuća izražena ocjenama, već u kojoj je mjeri učenik osposobljen za samostalan život.
Znamo da su djeca s teškoćama u razvoju heterogena skupina te da svako dijete s teškoćama ima drugačije potrebe s obzirom na vrstu i stupanj teškoće. To predstavlja svakom učitelju i stručnom suradniku izazov, što bi nam rekli o tom aspektu inkluzivnog obrazovanja?
Svaki učenik, a posebno učenici s teškoćama u razvoju, imaju svoje specifične potrebe, mogućnosti i izazove i upravo ta raznolikost stavlja pred učitelje i stručne suradnike velike zahtjeve. To svakako predstavlja izazov u svakodnevnom radu stoga je učiteljima potrebna podrška, ne samo u vidu odgovarajućih stručnih usavršavanja, nego i u onom praktičnom smislu kao što je izrada nastavnih materijala, metodička priprema ili podrška u određenim situacijama. Permanentno stručno usavršavanje učitelja i stručnih suradnika ključno je za praćenje potreba djece s teškoćama u razvoju u inkluzivnoj školi.
Koje biste promjene predložili u sustavu obrazovanja kako bi inkluzivno obrazovanje bilo učinkovitije i manje stresno za djecu, roditelje i učitelje i jednako dostupna svim učenicima?
Neizostavan dio procesa predstavlja međuresorna suradnja s relevantnim institucijama u svrhu savjetovanja i podrške u izradi obrazovnih materijala. Međutim, iznad svega, nužno je povećati broj stručnih suradnika u školama. Stručni suradnici u svakodnevnom radu pružaju podršku svim učenicima ovisno o njihovim potrebama, surađuju s roditeljima, održavaju radionice preventivnih programa u svim razrednim odjeljenjima, bave se administrativnim poslovima te bi povećanje broja stručnih suradnika omogućilo još bolji i kvalitetniji rad.
Uzimajući u obzir sve navedeno, može se zaključiti da je obrazovanje učenika s teškoćama složen i kontinuiran proces koji zahtijeva sustavno promišljanje, stalnu analizu te trajno ulaganje. Kako bi inkluzija bila uspješna, nužna je suradnja i koordinirana podrška na svim razinama obrazovnog sustava.