Sve je više nespremne djece za školu, ali se stručnjake i njihova upozorenja i dalje ignorira

Oni znaju hrpu riječi na englroditelji često zanemaruju što im govore odgojiteljice koje s njihovom djecom provode i po sedam sati na dan. Jer to su “tete, bejbisiterice”eskom, lijepo i pišu, ali ne znaju sami obući papuče, ne mogu sami otići u toalet, ne snalaze se. A to je i važnija vještina za prvašiće od čitanja i pisanja. Tako govore učiteljice razredne nastave, ali i odgojiteljice u vrtićima.

Problemi s emocionalnom nezrelošću i nedostatkom važnih vještina kod djece u dobi od šest do sedam godina, dakle, onih koja polaze u prvi razred osnovne škole, sve su ozbiljniji. Upozoravaju na to već godinama i stručnjaci i oni koji s djecom rade u školama i vrtićima. No dva ključna elementa nedostaju - roditelji i obrazovne vlasti. U mnogim razvijenim zemljama već desetljećima prakticiraju uvođenje djece u školski sustav već s 4-5 godina, kako bi bili pripremljeni za obrazovni rad u 7. godini.

Kod nas to nije tako - predškola je doduše obavezna, no dio roditelja ni to ne poštuje, a previše djece u vrtić dolazi tek sa šest godina. To je premalo vremena da se pripreme za ono što ih čeka u školi. Pritom . No ignoriranje stručnih savjeta dovodi do toga da djeca u škole dolaze potpuno emotivno i socijalno nespremna, a šteta je dugoročna.

Posebno je alarmantna činjenica da vrtići i škole ne smiju razmjenjivati stručne podatke o djeci - dakle, o njihovu razvoju, eventualnim poteškoćama, terapijama koje prolaze itd. To je prepušteno roditeljima, koji iz najbolje namjere mogu nanijeti štetu djetetu ako ne prenesu sve potrebne informacije školama.

Nije nikakvo čudo da imamo sve više odgoda upisa, no ozbiljan je problem što se time ne bave obrazovne vlasti. Zašto nema pravilnika koji bi odredio obaveznu suradnju vrtića i škola pri upisima? Izvlačenje na to da su vrtići pod lokalnom vlašću, a škole pod državnom je smiješno. Odgoj i obrazovanje od nacionalnog su interesa, a mi ignoriramo temelje kvalitetnog razvoja djece.