Bila je to 2011. godina kada sam saznala da imam rak dojke. To je bilo grozno iskustvo, pred očima vam se samo stvori crno bijela slika. Ukupno sam se liječila šest godina, a na kraju sam izašla kao pobjednik, kaže Roberta Govednik (46) iz Zagreba koja je pobijedila dva karcinoma, dojke i maternice za koji je saznala prošle godine, ali se uspješno izliječila.
- Pozitiva je sve. Najvažnije je misliti na dobre stvari. Ono što psiha može napraviti, to ne može nijedan rak. Kada je teško, treba se boriti, nikada se predati - kaže Roberta koja pored posla u firmi kao sistemski i mrežni administrator, vozi Uber.
- Moja mama i baka imale su rak. Rekla mi je doktorica da sam ja školski primjer raka dojke. Moja baka je imala sa 58 godina, mama s 52, a meni je malo uranilo i došlo s 37 godina. Samo neka preskoči moju kćer - kaže Roberta.
S obzirom da je imala genetske predispozicije, od 27 godine je dva puta godišnje išla na redovite kontrole. Sve je bilo u redu, do lipnja 2010.
- Došla sam privatnu kliniku. Rekli su mi da imam cistu na lijevoj dojci i da dođem na kontrolu u listopadu. Ja sam se stalno pipala i odjednom napipam kvrgu. To je naraslo. Nisam znala što da radim. Zovem bolnice, institut da se naručim na pregled. Nije bilo mjesta i morala sam čekati šest mjeseci, a do tad tko živ tko mrtav - priča nam Roberta.
- Vratila sam se u privatnu polikliniku. Primio me jedan mladi doktor i rekao je da mu se to ništa ne sviđa. Poslao me onkologici, doktorici Pauli Podolski. Nikada neću zaboravit 31. siječnja 2011. Pregledala me i poslala me na mamografiju, punkciju. Nalaze sam čekala sedam dana. Nisam oka sklopila, a kćer mi je tada imala 6 godina. Kada su mi rekli da su mi nalazi na odjelu za onkologiju, sve mi je bilo jasno. Došla sam kod doktorice Podolski. Sam Bog ju je poslao - priča Roberta.
- Oblio me hladan znoj i počela sam plakati. Ona mi je rekla nema tuljenja sad, idemo u "fajt" do kraja - prisjeća se Roberta početka svoje borbe i ohrabrujućih riječi doktorice. Najgore joj je bilo, kaže, kako to sve reći suprugu Danijelu i kćeri Steli.
- Vraćala sam se kući. Rekla sam sama sebi da se mogu isplakati do četiri sata sve dok se moja kćer vrati iz vrtića. Morala sam joj reći da je mama bolesna jer sam znala da će i ona prolaziti kroz sve moje faze bolesti i htjela sam da se na to pripremi. Ona je borac zajedno sa mnom - prisjeća se Roberta te dodaje da ju nikada u životu, bez obzira na sve, kćer nije vidjela depresivnu.
- Rekla sam svima 'Nemojte slučajno plakat i žaliti me. Ovo ću riješiti' - kaže Roberta.
Odstranili su joj rak i pazušnu jamu. U jednoj limfi su našli metastazu koja na sreću nije otišla dalje. Nakon toga krenula je muka s kemoterapijama i zračenjima.
- Tada mi je počela padati kosa. Bila sam siva u licu, kemoterapija mi je bila najteža- kaže Roberta koja je dobivala najagresivniju vrstu kemoterapije, no ni to je nije spriječilo da nastavi živjeti kao i dosad pa se sa svake kemoterapije doma vraćala biciklom.
- Ono što me spasilo, je vožnja. Obožavam voziti - kaže strastvena vozačica Ubera.
S liječenjem je prestala 2017. godine, a 2019. godine na pregledu su vidjeli da joj je maternica zadebljana. Smatrali su da je vjerojatno endometrioza.
- Maternica mi je bila zadebljana 13 centimetara i to sve od liječenja i agresivnih terapija. Morala sam ići na kiretažu. Došla sam kod svoje ginekologice i poslala me na Institut za tumore jer na rebru nema ginekologije. Tada mi je doktor Puljiz napravio kiretažu. Nakon tri tjedna došli su nalazi - prisjeća se Roberta drugog susreta s opakom bolešću.
- Pozvao me unutra i rekao da bi on to sve vadio van. Tu mi je cijeli svijet stao. Pitaš se zašto opet ja, no to me nije slomilo. Nisam se dala - priča Roberta.
- Laparoskopski su mi izvadili maternicu i jajnike. Zadnji nalaz pokazao je najgore. Doktor mi je rekao 'izbjegla si metak, došla si pet do 12.' Na sreću sve smo riješili na vrijeme i ovaj put nisam morala na kemoterapiju - kaže.
- Imala sam veliku sreću. Dobila sam priliku za drugi život - kaže Roberta te dodaje da su joj suprug, kćer, brat, mama, svekar i svekrva bili najveća podrška.
Pored dva posla, roditeljstva i preboljenih karcinoma, Roberta je i bubnjarka u Zagrebačkim mažoretkinjama, a na tu ideju je došla kada je na mažoretkinje upisala kćer Stelu (16).
- Stalno putujemo. Bubnjevi su 'brutalna' stvar, a pored vožnje to mi je odličan ispušni ventil - veselo priča Roberta koja vježba sviranje bubnjeva jednom tjedno.
Sada se osjeća dobro, ide redovno na kontrole, ali kako kaže, najvažnije je biti pozitivan.
- Važno je da žene idu redovito na kontrolu i ako mislite da je nešto sumnjivo, obavezno tražite drugo mišljenje. Mene to spasilo - kaže te dodaje da se svi slažu da je za rak, kao bolest 21. stoljeća, najveći krivac stres.
- U svemu, samo glavu gore i osmijeh na lice - savjetuje Roberta.
- Ja se riješim stresa tako da sjednem u auto. Tada doživim takav spokoj. Znam doći iz druge smjene, sjest u autu i vozit do dva ujutro. Budem umorna, ali upalim auto, stavim taxi tablu i razbudim se. Meni je to najveći lijek - kaže Roberta koja je prije trošila benzin na kako kaže na "vozikanje", a sada od svog gušta zarađuje.
Trenutno vozi za druge, ali otvorila je svoju firmu za vožnju i nada se da će uskoro moći voziti i za sebe.