Kao trener mladih nogometaša u NK Fažana, te kao otac 15-godišnjaka koji je četiri godine trenirao nogomet u NK Istri, a sad igra u NK Uljaniku, mogu reći da roditelji svojim kritikama na treninge i igru mogu napraviti veliku štetu, možda i dovesti dijete do toga da zamrzi sport kojim se bavi i odluči prekinuti, kaže Damir Šistek, glavni trener juniora i omladinaca u NK Fažani, komentirajući priču sa CNN-a, s Menalni Bedard, majkom mladog hokejaša koji ju je 10-ak godina nakon jedne vožnje kući nakon izgubljene utakmice suočio sa snimkom na kojoj ona kritizira gotovo sve njegove poteze.
POGLEDAJTE VIDEO:
Danas je njen sin kapetan Chicago Blackhawksa i smatraju ga jednim od najboljih profesionalnih hokejaša svoje generacije, no u to je vrijeme bio dječak koji je zbog majčinih kritika počeo razmišljati da napusti sport.
- Connor mi je rekao da su neki od njegovih suigrača plakali jer nisu htjeli ići na vožnje automobilom s tatom ili mamom na trening ili na utakmicu - kaže njegova mama.
Ta "vožnja kući" kod mnogih je mladih sportaša prepoznatljivo iskustvo, gotovo obred koji moraju proći odmah nakon razočaravajućeg treninga ili utakmice, zarobljeni u vozilu dok su još prepuni emocija i osjetljivi. Podaci Američke akademije za pedijatriju pokazuju da oko 70 posto mladih sportaša odustaje od bavljenja sportom do 13. godine.
- Kad se sin počeo baviti sportom, obećao sam sebi da neću biti takav roditelj, bez obzira na to što sam i trener i što bih mogao s njim razgovarati kao stručnjak. Roditelji u takvim situacijama često naprave puno štete - kaže Šistak.
Zato, dodaje, podržava praksu velikih klubova, koji roditeljima ne dopuštaju ni nazočnost na treningu ni mnogo miješanja uoči utakmica.
- Roditelj želi najbolje, ali kada dijete dobije loptu pa mu viknete 'trči lijevo, lijevo', možete ga zbuniti ako smo se prije utakmice dogovorili da on drži desnu stranu terena i slično - pojašnjava sugovornik.
Te riječi zbunjuju, a očeve ili majčine rečenice u automobilu, poput: "Zašto si pucao lijevom kad ti to ne ide?!, "Opet nisi dovoljno brzo trčao", "Trebaš se više potruditi kod drilanja" i slično ubijaju volju i želju za povratak na teren, dodaje naš sugovornik.
- Još na sportskoj akademiji učili smo da u takvim situacijama čovjek treba biti dobar psiholog i pomoći djetetu da se lakše nosi s lošom igrom ili porazom. U mlađoj dobi ne treba biti važno da dijete igra savršeno, bitno je da uživa na treninzima i da zavoli taj sport te da iz loše igre i poraza u radu s trenerom nauči nešto za ubuduće - kaže Šistak.
Dodaje kako su problem roditelji koji očekuju da njihov klinac postane Ronaldo, a kći Janica Kostelić, koji se ponašaju kao stručnjaci za nogomet, skijanje, hokej ili bilo koji drugi sport, a sami se u njemu možda nikad nisu okušali Ili očekuju da dijete ostvari snove koje sami nisu ostvarili.
Najbolje što djetetu možete pružiti nakon loše igre ili poraza jest razumijevanje i podrška, odnosno rečenica: "Drugi put će biti bolje". Treba se kloniti oštre i direktne kritike, pri čemu možete porazgovarati o nekim situacijama na terenu, ali tako da dijete potičete da razmisli što bi u nekoj od idućih utakmica moglo napraviti u toj situaciji. Blaga rečenica: "Nisi se snašao, no možda se idući put trebaš držati upute trenera da uvijek dodaš loptu suigraču kad vidiš da nemaš prostora za pucanje na gol" nosi dozu razumijevanja i poticaja na to da dijete više počne razmišljati o tome kako neke poteze može promijeniti da bi odigralo bolje. I potaknut će ga na rad na sebi i više uživanja kada drugi put u tome uspije, što je ključ da se u sportu dobro osjeća.