O problemima s kojima se djeca u ovim modernim vremenima nose ne govori se dovoljno. Ustvari, govori se samo kad se nešto dogodi. A da su vremena za odgoj djece itekako izazovna i da se premalo vremena posvećuje mentalnom zdravlju djece i mladih, a previše materijalnim vrijednostima, govori nam Žana Pavlović iz Splita, specijalistica predškolske i školske psihologije s dugogodišnjim iskustvom u radu. Iznosi nam alarmantne podatke o porastu broja zlostavljane djece i dijagnozama koje ona danas imaju, a koje su nekad bile specifične za adolescente. Njezin posao iziskuje mnogo strpljenja i ljubavi prema djeci te, kako nam kaže naša sugovornica, iako je ponekad vrlo teško posao ostaviti na poslu, ne može zamisliti da u životu radi nešto drugo.
POGLEDAJTE VIDEO:
Kakvi su problemi kod djece predškolske i školske danas najizraženiji?
Ono s čime sam se susretala na početku karijere, prije 20-ak godina, i ono što je tad bilo izraženo kod tinejdžera, odnosno adolescenata, sad vidimo već kod djece u dobi od osam ili devet godina. Govorimo o anksioznosti i tjeskobi. Granica se sve više spušta na nižu dob i djeca mlađa od deset godina imaju prave depresivne epizode, tjeskobne napadaje, panične napadaje... Nekad u toj dobi takva stanja nismo ni mogli dijagnosticirati kao anksioznost, uglavnom je bila riječ o nekakvim strahovima razvojnog tipa. Djeca mlađe dobi, s obzirom na njihov stupanj razvijenosti, vrlo se teško nose s ozbiljnijim dijagnozama. To su različiti strahovi, separacijske anksioznosti, generalizirajuće. Depresiju ne susrećemo toliko često, ali depresivna raspoloženja da. Stručnih ljudi nema mnogo, a na društvenim mrežama nikad više samoukih edukatora, nikad više igračaka, nikad više materijalnog, a odnosi su nam zapušteni. A tu počiva sve.
U kojem trenutku roditelj treba doći po pomoć?
Danas dolazak kod psihologa nije više toliki bauk, barem za neke. Uvijek poručujem roditeljima da dođu na vrijeme, kad vide da se s djetetom nešto neuobičajeno događa. To ne mora uvijek biti neki veliki razlog. Očekivano jest da se dijete razvojno mijenja i da se u adolescenciji više okreće vršnjacima, zatvara se... Ali ako vidite da zatvaranje traje predugo, da se do djeteta ne može doprijeti, dođite kod stručne osobe.
Kako prepoznati taj trenutak u kojem je potrebno doći po pomoć?
Roditelji najčešće dođu i kažu da oni to više ne mogu podnijeti, da se ne mogu nositi s određenim ponašanjima ili stanjima. Njima postane preteško. Treba potražiti pomoć ako dijete školske dobi izraženo popusti u školi, ako previše boravi u sobi i ako je vrlo usmjereno na digitalni svijet, odnosno previše mu je stalo da ondje bude vidljiv. S djetetom se u tom trenutku ne može razgovarati, odbija sudjelovati u zajedničkim obiteljskim stvarima. To može i ne mora biti simptom, ali je važno provjeriti. Uvijek kažem roditeljima kako nije cilj da dijete dolazi psihologu mjesecima nego da ga osposobimo da se nosi sa svojim problemom. Važno je i da roditelji budu uključeni u razgovore jer dio problema leži i u njima. Njima pristupam s posebnom pažnjom i poštovanjem, a najveće zadovoljstvo mi je kad vidim da smo postigli napredak.
Što je najveći problem današnjice?
Previše smo se otuđili jedni od drugih. I u obitelji i kao društvo. Događa se da roditelj više uopće ne poznaje svoje dijete, da ono jednostavno ima neki svoj život, a roditelj u to nije uključen. Roditelji često mnogo rade, dolaze umorni kući, nemaju vremena ni energije posvetiti se djetetu. To je potpuno drukčiji kontekst od onog u kojem smo mi odrastali. Danas roditeljima često taj posao ne prestaje ni kada dođu kući. Mobitel je stalno na stolu, u rukama, uvijek ste nekome dostupni. Uvijek kažem roditeljima da ostave mobitel po strani barem dio dana, da oslobode vrijeme za obitelj. Nažalost, živimo u vremenima u kojima su svi previše orijentirani na materijalno. Ali ustvari ne oskudijevamo ni u čemu, djeci nastojimo priuštiti sve. Istodobno s tim nedostaje bliskosti. Djecu često odgajaju algoritmi i influenceri, koji često prenose vrijednosti koje nisu dobre ni realne.
Moderni odgoj kojem težimo podrazumijeva mnogo razgovora, razumijevanja i uvažavanja djetetovih želja. Propuštamo li u svemu tome postaviti i granice?
Imali smo trend prepopustljivog odgoja i mislim da nam to sada dolazi na naplatu. Dijete smo stavili na pijedestal. Primjerice, roditelji s djetetom od dvije godine idu kamo ono želi zato da ne bi plakalo, sjedi za stolom gdje ono želi... Naravno, u kasnijoj dobi neke želje više ne možemo ispuniti, pa dolazi do pucanja. Dijete ne može na takav način biti u središtu obitelji, ono ne može odlučivati. Djeci treba postaviti granice. Ne kažem da one trebaju biti prečvrste, ali ih mora biti. Djeca vole granicu i pravila, strukturu. To im šalje poruku da je sve u redu, da su sigurni. Ona se ne osjećaju dobro kad nešto može ovako, ali može i onako. Ali pravila se moramo i mi držati, a ne stvarati pravila za djecu. Mi moramo biti uzor i biti dosljedni.
Koliko su problemi kod djece u porastu?
Roditelji najčešće dolaze zbog dječje anksioznosti i strahova, koji su naglašeno u porastu nakon izolacije tijekom pandemije koronavirusa. Govorimo o rastu od 30 posto. Ali ne treba sve gurati psiholozima i psihijatrima. I učitelji i treneri, pa i svi oni koji rade s djecom, mogu nešto učiniti i postići. Važna je empatija, a baš empatije danas u zajednici najviše nedostaje. Fali nam ono selo iz poslovice 'Potrebno je cijelo selo da bi se odgojilo jedno dijete'. Moja je mama, i prije nego što sam došla doma, znala gdje sam i s kim sam bila. Danas se ljudi u vlastitom kvartu ne poznaju, u nekima više nema ni djece, igrališta često zjape prazna, a i ako se uspiju okupiti, djeca sjede na klupi i svatko gleda u svoj mobitel.
Koliko je usamljenost među djecom danas učestala?
Postoji tiha epidemija usamljenosti unatoč svim virtualnim svjetovima. Djeca su usamljena sve više i često u sustavu ne obuhvaćamo tu djecu jer ona uglavnom nisu problematična za druge, samo za sebe. Oni nisu agresivnog ponašanja, ali su povučeni i često su žrtve nasilničkog ponašanja. Za njih ćete čuti tek kad se nešto dogodi ili oni sami uđu u psihosomatiku. Možete ih vidjeti da su sami na školskom odmoru, nemaju prijatelje ni razvijene socijalne vještine. Kad uzimam anamnezu, obično pitam za taj socijalni život, to je vrlo važno. Zamislite djetinjstvo bez prijatelja. To je zaista tužno jer djetinjstvo je ustvari prijateljstvo.
Što roditelji, u slučaju da im je dijete usamljeno, mogu učiniti?
Mogu ga uključiti u neku zajednicu. Ne mora to biti sport, nemaju svi afinitete prema sportu. Mogu biti različite grupe aktivnosti, izviđači su sjajni i razvijaju osjećaj zajedništva. Postoje različite radionice, kreativne aktivnosti, plesne grupe, robotika... Djeci treba osjećaj pripadanja. Najlakše je ako netko voli nogomet jer svi idu na nogomet, ali nije to uvijek tako. Ako vidite da dijete to ne preferira, ne treba ga prisiljavati. I moram naglasiti da bi roditeljima, učiteljima, pa i trenerima, mentalno zdravlje djece trebalo biti važnije od ocjena ili uspjeha.
Rade li, s druge strane, grešku i roditelji koji previše traže od djeteta?
Neka djeca idu na tri ili četiri aktivnosti, od engleskoga, glazbe, plesa, sporta... To dijete osjeća se kao da radi jer svako popodne ide na neku aktivnost. Kad stane, kad nema ništa u rasporedu, onda je problem jer se više ne zna ponašati. Roditelji kažu često da ih tako sprečavaju da ne budu na mobitelu, ali moramo imati mjeru. Ne smijemo zamjenjivati jedno opterećenje drugim. Dijete mora imati vremena i za neobavezno druženje s prijateljima.
Koliko su digitalizacija života i virtualni svijet kobni za djecu?
Živimo u digitalnom vremenu i ne možemo ga izbjeći. To ima svojih prednosti, ali moramo naučiti živjeti s tehnologijom i kontrolirati je jer će u protivnom ona kontrolirati naše vrijeme. I nas odrasle je zateklo, ni mi nismo bili spremni za ono što nam se dogodilo, i mi znamo na mobitelu biti po dva-tri sata. A ako mi nismo u stanju zaustaviti se, kako će djeca i mladi?! Ponekad i oni sami priznaju da su mnogo na mobitelu, a i to je zastavica kojom nam mašu. Jedanput su me roditelji djeteta od dvije godine pitali koliko ono smije biti na mobitelu. Pa... nije dobro da je dijete u toj dobi uopće pred ekranima. Posljedice pretjeranoga korištenja mobitela, bojim se, vidjet ćemo tek u budućnosti.
Možemo li pretjerano korištenje tehnologije u djece nazvati ovisnošću?
Da, ja imam prave male ovisnike koji se dižu noću da bi igrali, ne ispuštaju igru iz ruku. Ako im je roditelji oduzmu, to budu teški ispadi bijesa, a govorimo o djeci od osam ili devet godina. Roditelji se boje uzeti joystick jer znaju kako će reagirati, da će lomiti sve po kući. Zapuštaju svoje obaveze, školu, sebe, samo gledaju jesu li prešli nivo. Toga ima sve više, upravo radi ovog popustljivog odgoja. Igranje igrica je ovisnost kao svaka druga, uspjeh u igrici rađa dopaminsku ovisnost. Neki igraju i po deset sati na dan, posebno tijekom školskih praznika. Kad počne nastava, roditelji im oduzmu igre pa nastane drama.
Koliko je u porastu vršnjačko nasilje?
Prije 15-ak godina bila sam uključena u programe Unicefa, pa znam da smo tad govorili kako je svako sedmo dijete bilo zlostavljano. Prije 10-ak godina bilo je svako peto, sad se to spustilo na svako treće dijete. Nasilje može biti fizičko, psihičko, emocionalno... Danas cyber nasilje sve više uzima danak i treba ga shvatiti vrlo ozbiljno jer ono ne prestaje. Kad na internetu izađe neki kompromitirajući sadržaj, on će beskrajno dugo kružiti po mrežama. Prijašnje generacije su dječje nesporazume rješavale na igralištu, imalo je svoj početak i kraj, ali virtualno nasilje nema kraja. U sustavu nedostaje rad sa zlostavljačima. Mi radimo samo sa žrtvama. Ali u fokusu nam treba biti i problem koji imaju djeca zlostavljači. Postoji razlog zbog kojeg imaju potrebu ponižavati ili maltretirati nekoga, njihova frustracija potekla je odnekud i treba vidjeti gdje je naučio taj obrazac ponašanja.
Dakle, lako je s roditeljima koji su svjesni i žele raditi na problemu svog djeteta. A što je s onima koji to ne žele prihvatiti, koji u njihovu ponašanju ne vide problem?
Kad kažete roditelju da s djetetom nešto nije u redu, jasno je da mu se ruši cijeli svijet i ljudi znaju reagirati različito. Velik je problem to što kod nas potraga za dijagnozom zna trajati dvije godine. Teško je na vrijeme dobiti pomoć. Stručnjaka nema dovoljno. Ja imam privilegij da mi roditelji dolaze dobrovoljno, ali kolegama u sustavu sigurno je mnogo teže jer ima i roditelja koji naprosto nisu kooperativni. Na roditeljski sastanak najčešće ne dolaze upravo oni koji bi baš trebali doći. Mora postojati način da takve ljude privučemo da surađuju, da ih obuhvatimo kroz zajednicu.