Prvi puta na 800. godišnjicu smrti svetog Franje javnosti su bili izložene njegove relikvije u donjoj crkvi Bazilike sv. Franje u Asizu. Hodočasnici su 22. veljače do 22. ožujka promišljali život svetog Franje, razmatrali njegove relikvije i sudjelovali u duhovnim susretima.
Iza prizora tišine, molitve i susreta s relikvijama stajali su mjeseci preciznog planiranja, sigurnosnih procjena i osmišljavanja svakog detalja hodočasničkog iskustva. Doznajemo kako je izgledala jednogodišnja priprema, što je sve ostalo skriveno od očiju javnosti te zašto su upravo logistika, prostor i protok ljudi bili jednako važni kao i duhovna dimenzija javnog izlaganja relikvija omiljenog sveca...
POGLEDAJTE VIDEO:
Koliko dugo ste pripremali ovaj projekt i što je sve javnosti ostalo nevidljivo?
Na projektu smo radili gotovo godinu dana, od travnja 2025., i od početka je bilo jasno da je pred nama velik posao. Ono što ljudi vide samo je završna slika, ulazak u baziliku, relikvije, mir i molitva, ali iza toga stoji golema organizacija. Trebalo je odlučiti gdje će se sve odvijati jer ovdje postoje dvije crkve te osmisliti kako pristupiti hodočasnicima. Radnim danima ponudili smo dvije mogućnosti: jednostavan prolazak kroz baziliku i relikvije ili duhovni hod uz pratnju fratra u središnjem dijelu dana. Samo oblikovanje toga duhovnog puta trajalo je dugo jer nije smjelo biti samo logistika nego i iskustvo.
Velik izazov bile su i ispovijedi, gdje ih smjestiti, kao i blagoslov, te kako koristiti prostor samostana a da sve ostane jasno i jednostavno. Posebno smo morali rješavati pristupačnost za osobe s invaliditetom zbog brojnih stepenica i neravnih podova. Možda najzahtjevniji dio bilo je proučavanje kretanja ljudi, tih ‘tokova’, kako izbjeći zastoje, susrete suprotnih smjerova i osigurati sigurnost u hitnim situacijama. O tome smo raspravljali mjesecima.
Vidjeli smo zaštitare, ali što još čuva relikvije? Koliko je sigurnost bila važan dio organizacije?
Lijes u kojem počiva sveti Franjo zaštićen je staklenom kutijom otpornom na metke. Unutar bazilike postoje sigurnosne kamere koje služe isključivo toj svrsi, a postoji i 24-satni sustav povezan s policijom kako bi se odmah moglo reagirati na svako sumnjivo ponašanje ili moguću prijetnju.
Vi ste bili i organizator, i fratar, i čovjek vjere, i čovjek logistike. Kako ste osobno proživjeli taj prvi dan?
To je možda najteže pitanje, ali i najljepše. Nas sedam ili osam bili smo jezgra tima koji je sve ovo organizirao. Ostali su fratri bili informirani, mogli su dati prijedloge, ali nas nekoliko je zapravo nosilo cijeli projekt. U tom smislu bili smo više menadžerski tim nego duhovna zajednica. Ipak, unatoč svemu, meni se dogodio duboko osoban trenutak koji nikad neću zaboraviti. Na dan kad je Franjo izvađen iz groba, bio sam vrlo blizu lijesu. Naš poglavar, ovdje službeno zvan kustos, otvorio je staklenu bocu s dokumentima iz prethodnih istraživanja i analiza tijela svetoga Franje. Među tim dokumentima bio je i službeni akt pape Pavla VI., odobrenje za drugu medicinsko-znanstvenu analizu Franjina tijela iz 1978. godine. Dokument je bio potpisan 17. siječnja 1978. To je datum mojega rođenja. Nitko mi to nije rekao. Nitko to nije ni primijetio. Ja sam to vidio samo zato što sam bio dovoljno blizu. Da sam stajao dva metra dalje, nikad to ne bih otkrio. Za mene je to bio izuzetno emotivan trenutak. Osjetio sam da postoji plan. Kao da me netko čekao.
Je li otvaranje lijesa zahtijevalo posebne uvjete? Temperaturu, zaštitu, posebnu proceduru?
Zapravo ne u onom smislu kako ljudi možda zamišljaju jer mi nismo otvorili unutarnju kutiju u kojoj se nalaze kosti. Uvijek se našalim da su kosti svetoga Franje ‘kao u ruskoj babuški’, odnosno kao matrjoška. Postoji više slojeva zaštite, a posljednji sloj je plastična kutija ispunjena dušikom, bez kisika. Taj plin zaustavlja proces oksidacije i čuva stanje relikvija. Mi nismo narušili te pečate. To znači da nije bilo kontakta između vanjskog i unutarnjeg okoliša. Stručnjaci su provjerili i da nije došlo do gubitka plina, tako da se zapravo nisu promijenili uvjeti u kojima se tijelo čuva. Sve je ostalo zatvoreno, zapečaćeno i stabilno.
Mnogi će reći: katolici vjeruju i bez gledanja. Zašto onda postoji tako snažna potreba da se relikvije vide vlastitim očima?
Relikvije su za nas dokaz da je Božja ljubav, Duh Sveti, djelovao u životu jednog čovjeka. Čovjeka poput nas, koji je dopustio da ga Božja ljubav ispuni i da se kroz njega izlije na druge. Relikvije su svjedoci toga. Volim reći da tijelo bilježi ljubav koju smo živjeli. U Franjinu slučaju njegove su kosti istrošene. Mnogo je hodao, spavao je po špiljama, malo je jeo, malo se odmarao. Njegovo tijelo doslovno nosi trag života koji je bio potrošen kao dar za Boga i za druge. Zato, kad štujemo relikvije, zapravo štujemo Duha Svetoga koji je ispunio život te osobe. A to nas onda ohrabruje da i sami tako živimo. Ako ljubiš, traješ. Ako ljubiš, donosiš plod. Ako ne ljubiš, ostaješ sam. To je srž. Ljudi žele vidjeti relikvije jer u Franjinu slučaju vide da je to istina. Netko tko se potpuno dao Bogu i drugima donosi plod već 800 godina. Dolaze vidjeti dokaz da ljubav ostavlja trag.
Vi živite u Asizu, u gradu svetoga Franje. Je li moguće danas, u 21. stoljeću, živjeti “kao Franjo”?
Iskreno, ne na doslovan način. Sveti Franjo bio je izvanredan u svojoj vjeri, radikalnosti i predanosti Bogu i siromašnima, a naš je svijet danas drukčiji i puno udobniji nego prije 800 godina. Zato franjevci već stoljećima žive u toj napetosti: svi žele biti kao Franjo, ali radikalnost je teško dugoročno nositi. To se kroz povijest stalno ponavlja i možda baš to pokazuje koliko je Franjo velik. Zato za mene danas biti franjevac ne znači nužno živjeti doslovno kao on nego nositi njegov duh: suosjećanje, strpljenje, molitvu, blizinu čovjeku i brigu za okoliš. Ne moramo svi biti isti, netko živi strože, netko manje strogo. Možda je najbolja slika ova: Franjo je svjetlo. Nitko od nas nije svjetlo. Svatko je boja. Zajedno činimo Franju.
Asiz bez bazilike nije zamisliv, ali ni bazilika bez Asiza. Kako izgleda ta veza između duhovnosti, grada, organizacije i politike?
Vrlo jednostavno: ne mogu zamisliti grad bez bazilike. Ali isto tako ne mogu zamisliti ni baziliku bez grada. Oni su isprepleteni. Imamo vrlo dobre odnose s gradskim i regionalnim vlastima, i to je presudno. Kad su odnosi dobri, sve ide mnogo lakše. Još 2021. formiran je odbor koji uključuje fratre, fratre iz Porcijunkule, biskupiju, biskupa i gradonačelnika. Taj odbor već pet godina radi na svim događajima ove jubilejske godine - ne samo na štovanju relikvija nego na svemu. To znači da postoji duga suradnja, a ne improvizacija. I to se osjeti. Za mali grad kao što je Asiz 10.000 ljudi dnevno tijekom mjesec dana je golemi pritisak. Promet, gužve, logistika, sve postaje izazov. Ipak, ono što me raduje jest da ljudi ne gunđaju. Osjeća se savez između samostana i grada. I to je dragocjeno.