Studentica Charlotte Carney (22) iz engleskog gradića Northwich je u jednom periodu života bila stalan gost na prijemu lokalne hitne službe. A kad se liječnicima prije pet godina počela žaliti da je kronično umorna, da spava po 20 sati dnevno i teško dolazi do zraka, otpustili bi ju kući s objašnjenjem da je 'pod stresom zbog fakultetskih obveza'. Kako joj nije bilo bolje ni za vrijeme praznika odlučili su malo bolje istražiti njeno stanje.
I tako je tek lani, nakon četiri godine života s teškim simptomima, dijagnoza 'stresa zbog ispita' nakon niza pretraga prerasla u smrtonosnu i rijetku srčanu bolest, restriktivnu kardiomiopatiju - stanje uslijed kojeg srce ne dobiva dovoljno krvi, što se kod pacijenta očituje kroničnim umorom i problemima s disanjem. Ubrzo nakon toga, u proljeće 2017., su joj transplantirali srce, a bez te operacije je imala svega 20 posto šansi da preživi.
Sada se Charlotte oporavlja od teške transplantacije zbog koje je šest dana provela u komi, a ubrzo planira i diplomirati. Ono što joj je trenutno bitno, kako je rekla za Daily Mail, je da kod što više ljudi proširi svijest o važnosti odluke da budu donatori organa, što jednog dana, baš kao i njoj samoj, nekome može spasiti život.
Budući da još stalno osjeća umor, ova mlada žena treba nekoliko kraćih odmora dnevno pa obično malo odspava par puta tijekom dana, a nerado se prisjeti vremena kad je spavala po cijele dane. Liječnici su, kaže, vjerojatno postavili krivu dijagnozu i zbog njenih godina u kojima prvo što očekuju nije smrtonosna srčana bolest. A pogotovo ne ova.
- Kako je vrijeme prolazilo bilo mi je sve gore, a došlo je do toga da mi je bilo jako teško ostati budna i na nekoliko minuta dnevno. Budući da nisu odmah otkrili ništa ozbiljno, pomislila sam da sam jednostavno lijena osoba koja voli spavati - ispričala je.
Restriktivna kardiomiopatija je iznimno rijetka bolest od koje od milijun ljudi oboli jedan, a i tada je često riječ o ljudima starije životne dobi od Charlotte. Srce se ne opušta kako treba i preuzima premalo krvi zbog čega se u mišiće prenosi premalo kisika. Na žalost nije poznato zašto se to događa, a ne postoji ni lijek. Kad su otkrili u čemu je stvarno problem, liječnici su pokušali pomoći Charlotte s lijekovima koji nekima dosta pomažu, ali za nju nisu bili dovoljni. Zato je već tri mjeseca nakon dijagnoze dospjela na listu čekanja za transplantaciju, a samo tri tjedna kasnije doktori su pronašli srce za nju.
- Osjećala sam da mi vrijeme ističe. A znala sam i da, ako predugo čekam, možda više neću biti dovoljno snažna da se obavi transplantacija. Kad je sestra iz bolnice nazvala pitala me kakvo je vrijeme, a par sekundi nakon je rekla 'znaš zašto zapravo zovem'. Osjećaj kad doznate da ćete vjerojatno preživjeti je nerealan - ispričala je Charlotte koja kaže da je nakon tog razgovora s medicinskom sestrom stalno razmišljala o donatoru i njegovoj obitelji. Priznaje i da joj je želja za životom bila jaka.
Već četiri tjedna nakon operacije Charlotte su pustili kući, a promjene na njoj su odmah bile vidljive. Od kad je došla doma sve joj, kaže, ide po planu pa se sada sprema dati zadnje ispite koji ju dijele od diplome iz forenzičke psihologije. A što se zdravlja tiče, raduju je male stvari.
- Mislim da su mi po prvi put u životu noge tople, uvijek su mi bile hladne. A svi se stalno čude kako sam rumena u obrazima jer sam zbog bolesti bila jako blijeda - kaže Charlotte koja opet ide na predavanja jer više ne treba ni one dnevne odmore koji su joj bili važni prije operacije. Napominje i koliko je zahvalna humanitarnoj udruzi koja pomaže ljudima sa srčanim bolestima, a iz koje su je i spojili sa kardiologom.
- Kvaliteta mog života prije transplantacije je bila nikakva, najveći bi mi uspjeh bio ostati budna od 11 do 13 sati i svaki me korak ostavljao bez daha - prisjetila se i opet napomenula koliko je važno da ljudi koji žele biti donatori organa to na vrijeme kažu svojim obiteljima. Budući da su liste čekanja na organe jako dugačke, Charlotte ističe kako je imala sreće 'jer mnogi čekaju i nekoliko godina'.
Medicinska sestra iz britanske Udruge za pomoć srčanim bolesnicima Philippa Hobson napominje kako je restriktivna kardiomiopatija 'podmukla' bolest koja može imati simptome umora i nedostatka zraka kao kod Charlotte, ali i posve drugačije simptome kao što su npr. mučnine ili oticanje udova. Zato upozorava ljude da osluškuju svoje tijelo i da ne čekaju s odlaskom k liječniku ako misle da nešto nije u redu - pogotovo jer su kod ove, kao i kod mnogih drugih bolesti, šanse za dobrim ishodom veće što je bolest prije otkrivena.