Volim kad mogu pomoći ljudima, i volim kad su sretni, zato i radim sve ovo što radim, govori nam Branka Kolimbatović, 67-godišnja umirovljenica iz Zagreba. No odlazak u mirovinu za nju ni u jednome času nije značio i mirovanje. Predsjednica je Društva HPT umirovljenika, u pošti je odradila čitav svoj radnih vijek, gotovo 40 godina, a vodi i Udrugu umirovljenika Rudeš.
POGLEDAJTE VIDEO:
Zatekli smo je baš na uredovni dan u Parku Stara Trešnjevka, gdje s kolegicom srijedom i četvrtkom otvara vrata Društva HPT umirovljenika kolegama u mirovini, koji žele popričati o nekom problemu, ili samo malo proćaskati, podružiti se.
Preuzela sam Društvo 2018., oduvijek sam zapravo željela biti predsjednica nečeg, a sad sam dvostruka! Dolaze nam drugi umirovljenici - neki s problemom, nekima treba pomoć, treći su samo usamljeni pa žele malo društva, čašicu razgovora... A ja sve to mogu. To nije pravi posao, njega sam se dosta naradila do odlaska u mirovinu te 2018., ovo mi je zanimacija, hobi, ali i zabava. Organiziramo plesnjake, prezentacije, odlaske u kazalište, na izlete... nabraja gospođa Kolimbatović. Posebno voli organizirati, dodaje, odlaske umirovljenika u kazalište, to i njima bude posebno drago.
Počela je raditi 1980. u tadašnjem PTT-u (Pošta, Telegraf, Telefon), koji je deset godina kasnije postao HPT (Hrvatska pošta i telekomunikacije) , koji su poslije razdvojeni. Davno je sve to bilo, prisjeća se gospođa Branka, koja je radila kao voditeljica više poštanskih poslovnica. Voljela je, govori, rad s ljudima, komunikaciju.
I bila su to lijepa, opuštenija vremena. Ljudi su bili međusobno solidarniji, bilo je empatije, pomoći, puno više druženja. Svi smo počinjali, i do mirovine ostajali u istim firmama, danas je to mladima smiješno, kao da nisi dovoljno sposoban ako ne mijenjaš tvrtke. Ili, kao da ne misliš dovoljno na sebe. Ja sam mijenjala samo poslovnice, ne i posao, smije se. Kad se umorila, otišla je u mirovinu - ne mirovati.
Prvo sam se upisala na tečaj engleskog, bila mi je to oduvijek velika želja. Idem i na vježbanje, na koje sam išla i dok sam još bila u pošti. Vježbanje mi jako pomaže sad u starijim godinama, fleksibilnija sam, manje me bole leđa, okretnija sam, pokretnija, benefiti su brojni, objašnjava nam gospođa Branka. Ne žali se na iznos mirovine, kaže da izgura mjesec, potrebe su joj male.
Mi smo generacija koja je naučila štedjeti, i željeti malo, dovoljno, koja se zna pokriti onoliko koliko je dugačka. Ne treba mi puno. Sve ovisi o tome koji su vam, kakvi prioriteti - moji ne koštaju puno, govori s osmijehom. Zadovoljstvo joj je, eto, biti s ljudima, pomagati im, to ju ispunjava. Ima kći, jednog unuka, i to je ispunjava.
Na pitanje kako komentira činjenicu da sve više umirovljenika u Hrvatskoj radi, odgovara kako većina radi zbog premalih primanja, ali je nemali broj i onih koji se vrate na posao kako bi si ispunili vrijeme, dan, bili korisni, bili aktivni.
Svatko kako želi. Ja ne želim više biti obavezna raditi svakoga dana, i ne moći otići na izlet, u šetnju, na vježbanje, bilo kad kad želim. Ne želim se obavezati na posao, naradila sam se. Lijepo mi je, nikad dosadno, imam posao, ali nisam njime opterećena, zaključuje umirovljenica, zadovoljna svojim životom.