Engleskinja Vickie Harness je u ožujku 2016. godine mislila da ima laganu prehladu. Bila je uvjerena da je riječ o neopasnom prolaznom stanju, no pretrage su pokazale da ima encefalitis, upalnu bolest središnjeg živčanog sustava. U njezinom slučaju radilo se o mozgu.
POGLEDAJTE VIDEO:
Liječnici nisu uspjeli otkriti uzrok, a u bolnicu je došla u toliko ozbiljnom stanju da su joj organi počeli otkazivati, pa su je morali staviti u induciranu komu kako bi preživjela.
Nakon buđenja se, kaže, osjećala poput prazne ljušture i potpuno je izgubila sjećanje koje joj se, srećom, u narednim godinama počelo postepeno vraćati. Zaboravila je čak i vjenčanje s partnericom Shonom Harkness. Vjenčale su se 2015. godine.
Vickie tvrdi da je do kobnog ožujka 2016. godine bila potpuno zdrava i bez ikakvih tegoba.
- To je tako tužno. Prijateljica mi je pokazala fotografiju mojih djeveruša s vjenčanja i Shonina kuma. Osjećala sam se kao da se počinjem prisjećati - kazala je. Govoreći o vremenu kad su započeli prvi simptomi bolesti, Vickie kaže da je osjećala uglavnom umor i mislila je da je riječ o običnoj prehladi.
- No Shona je sumnjala da sam pala u depresiju budući da sam se prestala smijati. Prije mi je sve bilo smiješno, no tada je smijeh prestao. Činilo se da mi je dosta svega. Počela sam govoriti stvari poput: Moram majci poslati čestitku za Majčin dan, iako je taj dan već bio prošao. Shona bi mi kazala kuda ide, no ja bih je za deset minuta nazvala s pitanjem gdje je. Sve manje i manje sam se snalazila - prisjeća se Vickie.
Već tjedan dana poslije doživjela je napadaj. Nakon toga došla je do svoje supruge i kazala joj: Bila sam na Mjesecu!. Rekla je da je u tom trenu iskreno u to vjerovala.
Par je otišao u bolnicu Cumberland. Vickie priča kako su joj radili lumbalnu punkciju, u kralježnicu su upiknuli veliku iglu kako bi izvukli dio tekućine i testirali je. Nalaz je bio pozitivan na encefalitis. Odmah su je prebacili u bolnicu.
- Ne znaju što je uzrok. Moje tijelo proizvodilo je previše bijelih krvnih zrnaca. Čini se da sam ipak imala prehladu protiv koje se moje tijelo počelo boriti, objasnila je ona. Nakon prijema u bolnicu stvari su krenule nizbrdo. Počeli su joj otkazivati organi. Liječnici su zaključili da će je staviti u induciranu komu na tjedan dana kako bi joj se mozak oporavio od otekline.
Naime, otekao je do te mjere da su zbog pritiska bile ugrožene vitalne funkcije. Obitelji su rekli da se pripremi na najgore, jer i ako preživi, Vicki bi mogla ostati trajni invalid.
Strahujući od najgoreg ishoda, Vickina obitelj slušala je kako su joj neuroni možda zauvijek oštećeni te da će možda ostati nepokretna. Kad se Vickie probudila, stradalo joj je sjećanje. Trebala je 24-satnu skrb.
- Isprva nisam mogla govoriti. Činilo se kao da sam se pretvorila u zombija i Shoni su govorili da ću morati ići u dom za skrb o starijima. Bilo je čudno, jer iako sam osjećala nešto prema članovima obitelji i prijateljima koji su me okruživali, iskreno nisam imala pojma tko su ti ljudi. Znala sam da volim Shonu, iako nisam znala tko je ona. Nisam mogla kontrolirati svoje tijelo. Stavili su mi kateter. Govorila sam čudne stvari. Doktori su me pitali koja je godina, a ja sam rekla da je 1860-ta - ispričala je Vickie.
- Morala sam voditi dnevnik o tome što sam radila prethodnog dana. Čitala sam ga shvaćajući da se jednostavno ne mogu sjetiti što sam radila dan ranije. Bio je to jako čudan osjećaj. Nisam se sjećala djetinjstva. Kao da mi je netko izbrisao sjećanja. Nekad sam svirala gitaru, a sada to više nisam mogla. Zaboravila sam neke osnovne stvari. Osjećala sam se posramljenom zbog toga - priznala je ona.
Liječenje je ipak u kolovozu 2016. godine krenulo u boljem smjeru.
- Odlučila sam da moram trenirati mozak. Koristila sam navigaciju na mobitelu kako bih došla do nekog odredišta. Ispočetka sam učila kako vezati vezice na cipelama i prati zube. Nisam osjećala glad, pa sam jela kad su mi rekli da jedem. Ljudi uzimaju zdravo za gotovo te svakodnevne male stvari. Zastrašujuće je ne znati tko si, objasnila je.
Sjećanja su joj se polako počela vraćati. Vratila se na posao instruktorice aktivnosti na otvorenom svega godinu dana nakon povratka iz bolnice. Svojim primjerom odlučila je podići svijest javnosti o encefalitisu.