"Traženje političke odgovornosti je neodgovorno", ispalio je ovoga tjedna Gordan Jandroković, komentirajući raspad epidemioloških mjera koje su Hrvatsku lansirale na čelo neslavnih statistika u Europskoj uniji. "O odgovornosti će se razgovarati kada za to dođe vrijeme", dodao je.

Premijer Andrej Plenković, upitan jučer na press konferenciji o raspadu tih mjera, poručio je kako "neće ulaziti u tezu o osobnoj odgovornosti". Umjesto toga, upozorio je da "ni najstrože mjere neće biti dovoljne bez osobne odgovornosti".

I tako, oni koji su se proljetos otimali za zasluge u pobjedi nad koronavirusom, sada ne žele otvarati pitanje vlastite odgovornosti za činjenicu da je Hrvatska na vrhu EU po incidenciji i po smrtnosti od korone. 

Ali to ih ne spriječava da sami prozivaju, kritiziraju i verbalno šamaraju.

Stvaranje kaosa

"Nevjerojatna je razina netrpeljivosti, pokušaja stvaranja kaosa, pokušaja udaranja na one koji rade, mislim da tome treba reći dosta", kazao je Jandroković, a Plenković dodao: "Šteta što se doprinos oporbe u ovoj krizi sveo na miniranje rada Stožera".

Teške su to optužbe, možda i teže od kritika na račun Stožera i Vlade. I ne izgovaraju se prvi puta. Još od proljeća Plenković optužuje oporbu praktički za sabotiranje rada Stožera. Najčešće za "miniranje".

I kakva su onda pravila igre?

Smije li se u doba korone politički nabacivati kritikama i optužbama ili je to zabranjeno? Smiju li jedino Plenković i Jandroković optuživati, prozivati i kritizirati, i nitko drugi osim njih? Je li korona legitimna politička tema? Ili je Hrvatska i formalno u izvanrednom stanju kad se svaki napad smatra izdajom, a optužba "petokolonašenjem"?

Pobjednici u defanzivi

Jasno je da Plenković ne želi prihvaćati optužbe na vlastiti račun, drugo zaista od njega ne možemo očekivati. Jasno je i da Jandroković želi odgoditi raspravu o odgovornosti "pobjednika nad koronom", po mogućnosti nakon lokalnih izbora.

No ako se ne raspravlja o odgovornosti vladajućih, a sve u svrhu ostvarivanja "zajedništva" u borbi s virusom, otkud vladajućima pravo da prozivaju druge, optužuju građane, napadaju oporbu, govore o "stvaranju kaosa"?

Tako ne funkcioniraju stvari u liberalnoj demokraciji. Samo u autokraciji.

Gdje je režim nedodirljiv, a svi ostali moraju biti "kuš".

Đikić stvara kaos?

Recimo, vrijedi li to pravilo i za Ivana Đikića, znanstvenika i profesora koji već mjesecima vrlo žestoko, ponekad ostrašćeno, ali artikulirano, kritizira Stožer i Vladu, optužuje premijera za manjak empatije, proziva članove Znanstvenog savjeta zbog sukoba interesa? Mora li i on šutjeti? Je li i on jedan od "stvaratelja kaosa"? 

I što je s udrugama liječnika i medicinskog osoblja koje upozoravaju na teško stanje i lošu organizaciju u bolnicama? Što je s epidemiolozima i znanstvenicima koji oponiraju vladajućim eppidemiološkim mjerama? Gdje se tu uklapaju poduzetnici koji prosvjeduju i kritiziraju Vladu? I što ćemo s građanima?

Treba li i njima reći "dosta"?

Čemu služi oporba?

I da ne idemo predaleko: premijer Plenković jučer je apelirao da se ljudi "ne rukuju", a njegov ministar vanjskih poslova dočekao je ruskog kolegu ispruženom rukom spremnom na rukovanje. Gdje je tu "osobna odgovornost"?

Naravno da je premijer pod pritiskom, a HDZ u intenzivnim pripremama za lokalne izbore. Naravno da Nacionalni stožer ima problema s kredibilitetom. Naravno da Vlada želi biti pošteđena napada oporbe.

Ali čemu onda uopće služi oporba?

Njezini konstruktivni savjeti se odbacuju, prijedlozi ne slušaju, inicijative ismijavaju. Ona je često kilava i razjedinjena. Plenković je navikao na interventno regrutiranje oporbenjaka kad mu usfali ruku u Saboru. Nekad računa na oporbu da zajednički odbiju zakonske inicijative, kao onu o smanjenju lokalnih dužnosnika.

No ako već oporba mora šutjeti, zašto Plenković i Jandroković smiju napadati?

I na kome leži veća odgovornost: na onima koji rade ili onima koji komentiraju?