On je visoki, kršni Sinjanin kojemu ništa nije teško. Nije mu bilo ni za vrijeme Domovinskog rata u kojem je dva puta ranjen, a za Alku koju neizmjerno voli umirovljeni časnik HV-a, satnik Boško Ramljak (50) vezan je od djetinjstva.
Užitak je razgovarati s njim. Zanimljiv je, elokventan, pravi temperamentni Dalmatinac. Srce veliko kao kuća. Svima će pomoć, a Domovinu i Alku voli više od svega. Na godišnjicu svog drugog ranjavanja 4. kolovoza 1995. na Facebooku je napisan status koji je dirnuo mnoge. Na slici on leži u bolnici i nasmijan dočekuje posjete. Napisao je: Nakon 22 godine s neizmjernim ponosom mogu reći- Vridilo je! Idemo dalje!
Dva puta ranjen, ali nema predaje
Boško, otac dvoje djece, je 70-postotni invalid. Odlikovan za svoja junačka djela. Prvi put je ranjen u akciji Maslenica, na predjelu Stošijina glava, a drugi put 4. kolovoza 1995. godine, u akciji Oluja, u zaleđu Šibenika.
Kao pripadnika 72. bojne Vojne policije zajedno s Antom Reljanovićem iz Otavica, tadašnjim diverzantom 142. brigade, granata ga je pogodila u desnu nadlakticu te mi oštetila živce i mišić.
- Krhotine su mi se zabile pod gornji sloj kacige te u lijevi lakat, gdje još nosim ratnu “uspomenu”. Kacigu još uvijek čuvam. Granata je eksplodirala negdje između nas dvojice, na oko metar i pol ispred mene. Odbacila do zida. Prvo što sam osjetio bio je miris spaljene suhe trave. Bio sam sav crn od baruta. Imao sam strašan pritisak na prsima, Čak i mjesec dana poslije nisam mogao disati punim plućima - priča nam Boško. Izvlačio ga je Nenad Mrkota, pa su i njega ranili nakon nekoliko minuta. A upravo on ga je spašavao i u siječnju 1993. u akciji Maslenica, kad je u Baštici pokraj Smilčića bio ranjen u lijevu stranu leđa.
Nije dao da mu amputiraju ruku
U šibenskoj bolnici, liječnici su mu zbog težine ozljeda namjeravali amputirati desnu ruku. Boško to nije dopustio.
- Prevezen sam potom u splitsku bolnicu, gdje sam dobio tešku upalu koštanog tkiva i ruka mi je natekla do neprepoznatljivosti. Ali amputaciju ni tamo nisam dopustio - prisjeća se Boškom koji je liječenje nastavio u Nashvilleu u SAD-u, gdje je na specijalizaciji zatekao sugrađanina dr. Branimira Čatipovića, koji mu je, ističe, puno pomogao.
U Americi je Boško boravio tri i pol mjeseca. Kad se vratio sa svojim drugom u ranjavanju, Antom Reljanovićem, je nastavio održavati kontakte.
- Što rat poveže, teško se može raskinuti - naglašava Boško, član splitske udruge veterana vojne policije, koji već godinama u osnovnim i srednjim školama diljem Hrvatske održava predavanja na kojima učenike, ali u profesore i nastavnike upoznaje sa Domovinskim ratom. A tko to može bolje od Boška, koji je ranjen u akciji Maslenica i u Oluji.
Boško je višestruko odlikovan za zasluge u Domovinskom ratu - za iskazanu hrabrost Redom Nikole Šubića Zrinskog i za višestruko ranjavanje Redom hrvatskog križa.
Živimo i umiremo za Alku
Boško je dugogodišnji član Viteškog alkarskog društva i višegodišnji harambaša. Ove godine u svibnju po prvi put okušao se i kao komentator na Svečanoj alki u Vukovaru.
- Mi Sinjani se svi rađamo, živimo i umiremo za Alku - kaže na Boško kojem je još kao djetetu bio san sudjelovati u Alci. Trčao je dječju Alku u svom naselju Odrina sa samo pet godina. Njegov alkarski momak na toj dječjoj alci je tada bio Stjepan Buco Žigo koji je poginuo kao dragovoljac 1991. godine, a s kojim je Boško zajedno i krenuo u Domovinski rat
Najmlađi harambaša u povijesti
Pravu alku nije trčao, ali je sudjelovao u svemu ostalome. Boško je bio momak alkarskom vojvodi Mirku Norcu četiri godine, bio je alkarski harambaša osam godina, član upravnog Odbora Alkarskog viteškog društva 12 godina, a jednu godinu je bio i barjaktar.
- Harambaša sam postao sa samo 28 godina tako da sam najmlađi harambaša u povijesti Alke i prvi u povijesti Alke bez brkova – govori nam Boško. Kao poseban trenutak ističe odlazak alkara 1998. godine na privatnu audijenciju kod Pape Ivana Pavla II. kad mu je on kao harambaša predao dar - zlatnu alku i sliku alkarske povorke ispod slike čudotvorne gospe sinjske
Također, Boško ističe odlazak na sprovod Otta von Habsburga, osvjedočenog prijatelja Hrvatske čija pomoć se u prvim danima hrvatske neovisnosti nije zaboravila. Naime, upravo je Habsburg u raznim europskim institucijama neumorno lobirao za priznanje hrvatske samostalnosti i suverenosti. U vrijeme rata bio je angažiran u prikupljanju humanitarne pomoći i uvijek je govorio da je Hrvatska njegova domovina i da je rođen kao Hrvat te je imao hrvatsko državljanstvo.
Koliko je jaka i čvrsta veza Alke i Habsburgovaca govori i podatak da je na 287. Alci gostovao Karl von Habsburg koji je darovao Denisa Gugića, tadašnjeg slavodobitnika, zlatnom medaljom na kojoj su utisnuti grbovi Habsburgovih i Republike Hrvatske.
Veličanstvena Alka u Vukovaru
Boško ističe i važnost Svečane alke u Vukovaru u svibnju ove godine, gdje je bio komentator za televiziju, koja je odlično organizirana i protekla besprijekorno. To je bio četvrti put da se Alka u svojoj tri stoljeća dugoj povijesti održala van Sinja.
Na kraju razgovora se opet prisjetio 1995. godine, Oluje i Alke
- Te 1995. godine odgođena je Alka. Napokon kad se trebala održati, a znate da se najprije dva dana ranije održava Bara, e taj dan pala je kiša. Alkarsko društvo je tada meni odlučilo dodijeliti plaketu Bare za posebne zasluge - ponosan je Boško kojem je kolovoz najdraži mjesec. Ipak, tada su i Alka i Oluja s kojima je neraskidivo vezan.