Najprije me proglase genijem, a onda jednu za drugom ruše sve moje teze, žalio se svojedobno Sigmund Freud, a slične bi riječi, da je živ, mogao mirne duše izreći i dr. Franjo Tuđman.
Nema hadezeovca koji se ne zaklinje na vječnu odanost njegovim svetim idejama, njegov gipsani kip neizbježan je dekor stranačkih skupova od temeljnog ogranka u Svetoj Klari do izbornog sabora u Areni, no čim članovi stranke stupe na profano tlo prakse, iznevjerit će te ideje gdje god mogu.
Franjo Tuđman svojedobno je, primjerice, govorio o tome kako prostor koji danas nazivamo “regijom” treba skandinavizirati - dakle, najprije razlaz, a onda svestrana suradnja.
Danas takva ideja zvuči kao hereza iako je posve zdravorazumska. Tuđman se držao i stare prakse reguliranja unutarnjih hrvatsko-srpskih odnosa iz Austro-Ugarske, prema kojemu je jedan politički Srbin bio ili predsjednik Sabora (Bogdan Medaković) ili ministar unutarnjih poslova (barun Jovan Živković), pa je - premda mu Srbi nisu trebali za saborsku većinu - Simu Rajića i Milana Đukića imenovao potpredsjednicima Sabora, dok je Živka Juzbašića postavio za ministra u vladi, doduše bez lisnice.
Plenkovićevo imenovanje Borisa Miloševića naišlo je na otpor stranačke i izvanstranačke desnice iako je riječ o evidentno tuđmanovskoj gesti. Ivan Penava je ocijenio koaliciju HDZ-a i SDSS-a skoro nacionalnom izdajom, što pokazuje do koje mjere ne razumije visoku politiku, teren na kojemu Andrej Plenković očito pliva kao riba u vodi. Dolazak Borisa Miloševića u Knin, odnosno odlazak Tome Medveda u Grubore, potez je koji bi napokon mogao relaksirati često puta pretjerano naelektriziranu sferu međunacionalnih odnosa. Trajna kapitalizacija unutarnjeg konflikta, jedina strategija naših političkih parazita, nanosi silnu štetu Hrvatskoj. Ona odvraća fokus od stvanosti, od sadašnjosti, od realnih problema naših života i samim tim djeluje korozivno, štetočinski. Srbi u Hrvatskoj, već po logici svoje brojnosti, ne mogu biti “remetilački faktor”.
Konačno, sudjelovali su u nekoliko hadezeovih vlada (Tuđmanovoj Vladi nacionalnog jedinstva, Sanaderovoj, Kosoričinoj i sad Plenkovićevoj). Kako će biti doživljen “akt Medved-Milošević”? U Europi će doživjeti pljesak na otvorenoj sceni jer se EU - s pravom - najviše plaši destruktivne snage nacionalizma, šovinizma i etničke mržnje, koja može razoriti i temelje najsolidnije zgrade. U Hrvatskoj će pravo građanstva steći teza - koja uostalom živi među ljudima - kako je suživot normalna, neprimjetna i neophodna stvar, poput zraka. U Knin je otišla cijela Vlada, sastavljena kao i obično od hadezeovaca, ali ovoga puta i od političkih Srba, što s dnevnog reda skida pitanje srpskog priznanja legitimnosti oslobađanja Hrvatske.
Neki će ga, dakako, i dalje postavljati, ali s puno manje force. Konačno, iako Aleksandar Vučić, jedan od političara koji živi od nacionalizma, nije podržao Miloševićev čin, nije ga ni osudio, naprotiv, rekao je da će se “potruditi da ga razumije”, što mu ne bi trebalo biti teško. Hrvatski protivnici tih poteza neće se potruditi razumjeti ih, oni znaju da žive od konflikta i da to reže granu na kojoj sjede.
Ukratko, Andrej Plenković je povukao potez koji zaslužuje čestitke, a tko tvrdi da je to izdaja Tuđmana, neka malo pročita govore prvog predsjednika, lako ih je naći...