Baki Miri je 90 godina, sama živi na području Gline i tjedan dana nakon razornog potresa za N1 je ispričala kako nema gdje leći jer joj je sve srušeno. Kamp kućicu je dobila, ali to joj nije rješenje jer su je dovukli i sklonili. Kaže da nije problem samo što prokišnjava, već i visina na koju se treba popeti da bi ušla u nju.
- Ne mogu se ja tu ni popet. To nije za me, diko. To je sve za mlađi narod. I eto ti. Kontejner meni treba. Da imam gdje smjestiti se, da imam gdje spavati, dok se nešto ne riješi. Što će biti, ja ne znam. To mi treba. Ako može može, ako ne… Ja ću sjedit tu dok me ne potrpa taj potres - ispričala je.
Kaže da spava sjedeći.
- I čekaš. Dok zagrmi, ja čekam. Kuda ću? Noć, zima…” - opisuje Mira i nastavlja.
- Ložim vatru, kiša pada na me. Stavila sam popeći nešto pršuta, da pojedem nešto, a mast sve po peći. Molim samo Boga da umrem, da nisam to dočekala. Što da radim? - kaže.
Rodbina se raselila, a ne želi u privremeni smještaj u Drvnom centru jer je naučila raditi, hodati po dvorištu i hraniti kokoši. Sad se nada kontejneru, a kad će krenuti obnova, ne zna.
Hoće li se to rušiti, ove godine ili dogodine, Bog zna hoću li ja biti živa… Koja stručna služba? Nitko nije dolazio. Moja kuća je osigurana. A nema ni toga.”
“Tko gleda staru sirotinju? Samo kad treba glasati, onda zovu, kad treba platiti režije, to te opomene odmah. Ali ja sam od male penzijice uvijek sve plaćala. Nemam kune duga. Za 12. mjesec nisam platila kad nisam ni dobila”, kazala je.