Spomenik su gradske vlasti planirale podignuti 1925. godine u čast 1000.-te obljetnice hrvatske državnosti te tako obilježiti povezanost južne i sjeverne Hrvatske te odati počast kralju Tomislavu. No naručili su ga tek tri godine poslije, a kao autora angažirali su velikog kipara Roberta Frangeša Mihanovića. Već u početku bilo je zamišljeno kako bi taj spomenik trebao biti najveći do tada postavljen u Zagrebu.
Nije bilo novca, iako su pozvali sve građane da doprinesu dobrovoljnim prilozima. Na Staru godinu 1925. postavili su kamen temeljac. Vjekoslav Klaić, poznati povjesničar i pisac, tada je držao govor.
- Kroz tisuću godina nije nikada još hrvatska svijest bila tako živa i budna, kao ove svete godine jubileja, kad je lik svetog kralja Tomislava neprestano lebdio pred nama, a svako se srce hrvatsko prometnulo u divan žrtvenik. Neka vedri lik junačkog Tomislava vazda podsjeća naše potomke koliko duguju sebi samom i majci Hrvatskoj - kazao je Klaić. Spomenik je konačno odliven u bronci 1930. godine, a čak osam godina poslije izlivena su dva reljefa koja ukrašavaju postament na bočnim stranama. Od 1930. odbor za postavljanje spomenika trudi se na sve moguće načine prikupiti novac i omogućiti postavljanje Tomislava.
Ljudi hrlili da bi ga vidjeli
Nadbiskup Antun Bauer postao je pokroviteljem spomenika, a kratko vrijeme 1935. godine kip su izložili na Rokovom perivoju gdje je pohrlilo 3500 ljudi samo kako bi ga vidjeli. U to vrijeme Frangeš nastavlja rad na reljefima, ali bez naznaka da će ih uskoro postaviti. Naime, godinu ranije u atentatu je ubijen je kralj Aleksandar Karađorđević, pa je za političke strukture bilo nedopustivo da se u Zagrebu postavi spomenik Tomislavu prije nego Aleksandru za što također nije bilo novca i pokušali su ga namaknuti donacijama javnosti. Za postavljanje spomenika trebalo je dopuštenje nadležnih službi u Beogradu, a ono nikako nije stizalo. Robert Frangeš Mihanović preminuo je 1940. godine, a još nije dočekao da njegov rad zaživi. Odlukom Banske vlasti iz 1940. konačno su dopustili postavljanje spomenika na današnjem mjestu.
Tu je odluku potvrdila i NDH, a navodno je sam Pavelić dao financijska sredstva za realizaciju. Ima i drugih izvora koji navode kako Pavelić osobno nije cijenio Frangeša zbog, tvrdio je, Židovskog podrijetla, te je bio protiv podizanja spomenika. Kroz političku prizmu, NDH je veći dio Dalmacije dala fašističkoj Italiji, pa bi bilo licemjerno isticati kako spomenik povezuje Dalmaciju i sjever. Zato je i tijekom NDH sve bilo na čekanju.
- Spomenik kralju Tomislavu postavljen je u listopadu 1947., ali s tekstom na ploči koji je posve drukčiji od teksta koji su načinili oni koji su spomenik zamislili.
Kamen spoticanja režima
Na čelnom krilu stajalo je: Tomislav, prvi među hrvatskim vladarima ujedinio je svoja plemena u jednoj državi, te se godine CMXXV proglasio kraljem. Vladao je od Drave - Jadrana nad gradovima Splitom, Zadrom, Trogirom i nad otocima od Krka i Raba do Visa, Brača i Korčule. Pobjedonosno je ratovao u Panoniji, na Dravi i u Apuliji. Kao Ljudevit Posavski stotinu godina prije njega u borbi protiv Franaka, i Tomislav je djelovao u savezu sa Srbima, simbolično naslućujući jedinstvo Jugoslavenskih naroda - opisala je Mira Kolar Dimitrijević u svom radu Povijest gradnje spomenika kralju Tomislavu u Zagrebu 1924. - 1947. U istom radu nastavlja dalje da je tekst stajao na mjestu jednog Frangešovog reljefa.
- Reljefi su bili visoki 195 centimetara a dugački 380 centimetara. Frangeš je izradio reljefe Krunidba Tomislava i Splitski Sabor, no kasnije je umjesto Splitskog sabora izrađen reljef na kojem je prikazano kako Tomislav miri bugarskog kralja Petra sa srpskim knezom Zaharijem – piše dalje autorica. Spomenik je konačno ugledao svjetlo dana 1947. godine kada je postavljen na svojem današnjem mjestu. Reljefi su postavljeni iste godine, a upravo su oni bili kamen spoticanja političarima različitih režima. - Frangešovi originalni reljefi danas su na svojim mjestima na spomeniku, no zamijenili su ih 1949. godine.
Htjeli umanjiti bijes zbog Jelačića
Tada su izradili reljefe Ivana Sabolića i Želimira Janeša nazvane Hrvatska mornarica i Pomirba. Do 1991. godine Frangešovi reljefi su bili pohranjeni kod nas u Gliptoteci, a tada su ponovo vraćeni na svoje mjesto - objasnila je upraviteljica Gliptoteke HAZU Vesna Mažuran Subotić.
U povijesnom kontekstu zanimljivo je da su vlasti htjele smanjiti revolt građana zbog uklanjanja Jelačića, pa su zato nakon više od 30 godina premišljanja, dogovaranja i čekanja konačno ipak odlučili najmonumentalnije Frangešovo djelo postaviti u javni prostor. Tada nije bilo grba na prednjoj strani postamenta, vraćen je 1990. godine.
Reljefe Sabolića i Janeša Grad Zagreb odložio je u vežu barokne palače Grlečić Jelačić koja je služila kao depo Muzeja grada Zagreba. Iako smo tražili razgovor s pročelnikom Gradskog ureda za zaštitu spomenika kulture Silvijem Novakom, na upit nam uopće nije odgovorio. O toj temi govorio je za Večernji list 2012. godine, pa je tada izjavio: - Nakon što su skinuti s postolja kralja Tomislava, te reljefe nitko nije htio, ne samo zbog dimenzija nego i zbog povijesnih okolnosti - kazao je Silvije Novak pojašnjavajući tada zašto ih sele u Gliptoteku gdje su i danas pohranjeni.