Mi smo imali mali zrakoplov, s tek sedam mjesta, pa bi na put išla najviše dva pripadnika službe sigurnosti – jedan bi čuvao zrakoplov u zračnoj luci, a drugi bi pratio Predsjednika. To sam obično bio ja, dakle bio sam često sam, cijeli teret osiguranja bio je na meni. Na nogama bih prostajao i po 10-12 sati bez zalogaja i kapi vode, s nemogućnošću odlaska na toalet. Biti u tom stanju, naoružan tek s jednim ili dva pištolja, značilo je biti osjetno slabiji nego s bombama u ruci. A bombe od Miloševićeva osiguranja nisam nikad ni skrivao. U slučaju ekscesa, s njima bih bio gospodar situacije i prostora jer bi se oni bojali za život svoga predsjednika. No to su bila ratna vremena. Danas takvih situacija više nema.
Ispričao je tu anegdotu sa svog posla Mate Laušić, general pukovnik i prva osoba od povjerenja prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana za časopis Zaštita.info.
Preminuo je danas, 12. svibnja, u KBC-u Zagreb od posljedica teškog moždanog udara. Imao je 75 godina.
Tijekom života bio je velik stručnjak za sigurnost te je postavljao temelje sigurnosti Hrvatske i domaćih službi. U 20 godina aktivnog rada prošao je doslovno sve funkcije, od običnog referenta u resoru unutrašnjih poslova pa sve do glavnog inspektora. Svoj profesionalni put počeo je davne 1971. u Sekretarijatu Javne sigurnosti Grada Zagreba u Sektoru za suzbijanje kriminaliteta. Ondje je radio na potragama, na suzbijanju krijumčarenja, krivotvorenja i zlouporabama droga. Napredovao je do mjesta načelnika Operativnog dežurstva pa do pomoćnika načelnika Sektora za operativne poslove.
Ključna je bila Univerzijada
Za svoj rad je bio često hvaljen i nagrađivan, a posebno se istaknuo 1987. kad je bio zadužen za sigurnost Univerzijade.
S obzirom na svoje sposobnosti, ubrzo je postao šef osiguranja predsjednika RH. Za to je, pričao je za Direktno.hr, provjeravao general Ivan Čermak. Znao ga je upravo zbog Univerzijade
- Tada sam vodio akciju ''Prsten'', odnosno, hvatanje peterostrukog ubojice Vinka Pintarića na terenima Zagorja i u okolici Bjelovara, da bi me nedugo nakon ovoga razgovora nazvao g. Josip Perković, tada pomoćnik ministra MUP-a RH, g. Boljkovca te mi rekao da se sutradan u 13 sati javim u Banske dvore g. Šariniću koji je obnašao dužnost predstojnika Ureda predsjednika Republike.
- Možda jedno od najtežih razdoblja trajalo je od siječnja do svibnja 1991., kad još nije bilo žešćih okršaja ni otvorene agresije JNA, pobunjenih Srba i četnika. Tad smo još funkcionirali kao jedna od šest republika SFRJ, a dr. Tuđman je bio tek jedan od šestorice predsjednika. Bilo je puno pravila i protokola o organiziranju putovanja koja mi iz razumljivih razloga nismo mogli ni htjeli poštivati jer smo htjeli funkcionirati, i funkcionirali smo, kao samostalna, neovisna država. Istodobno su Savezni sekretarijat za unutrašnje poslove, kao i SUP-ovi republika u koje smo odlazili na sastanke predsjednika - BiH, Srbija, Crna Gora... - od nas tražili da se držimo kondicija ponašanja koje su još vrijedile. Morali smo naći kompromis, kako bi i vuk bio sit i ovce na broju - pričao je Laušić za časopis Zaštita.
Putovanja su, rekao je, bila tajna te dinamiku nisu navodili. Otkazivali bi usluge drugih pratitelja i slali svoje ljude.
- Počeli smo se ponašati i štititi dr. Tuđmana kao predsjednika neovisne i samostalne države, ignorirajući nametnute uvjete ponašanja. Odbijali smo saveznom SUP-u slati depešu s najavom posjeta i detaljnim itinerarom putovanja pa su uslijedila gunđanja i prikriveni otpor. No zato su nas istodobno počeli poštovati i uvažavati kao pripadnike službe Predsjednikove sigurnosti jer smo uveli nove standarde, promijenili za mnoge nepromjenjivo. Primjerice, u Beograd smo stigli zrakoplovom, a u zračnoj luci na Surčinu već nas je čekalo naše, predsjedničko vozilo sa zastavicama RH i Predsjednika te u pratnji još dva dodatna vozila sigurnosti (tzv. S-vozila), sva s novim, hrvatskim oznakama. Jedno vozilo bilo je iza predsjedničkog, a drugo ispred, uz osiguranje domaćina tek u drugom prstenu, kao prethodnica i zaštitnica - pričao je Laušić.
On je, prilikom odlaska na susrete uvijek nosio po najmanje tri kratka oružja. Jedno bi predavao pri slijetanju, a ostala dva skrivao.
- U razdobljima iznimno visokog stupnja rizika čak sam nosio i ručne obrambene bombe, najmanje dvije, što je za putovanje zrakoplovom nezamislivo. Sjećam se pokojnog kapetana predsjedničkog zrakoplova, brigadira Amira Šehića, ali i stjuardese Lidije koje sam dugo uvjeravao da su bombe deaktivirane, s izvađenim osiguračima. Iako su, jasno, bile – spremne za uporabu - pričao je Laušić.
Prešao u MORH
Profesionalnu karijeru, nakon što je prestao štititi predsjednika, nastavio je kao djelatna vojna osoba u OS RH. Od prosinca 1991. do 31. prosinca 2002. bio je načelnik Uprave vojne policije. Čin djelatnog pukovnika dodijeljen mu je 8. veljače 1992. godine. Potom je promican u činove: brigadira, general bojnika te general pukovnika. Umirovljen je 31. prosinca 2002. godine u činu general pukovnika.
U Domovinskom ratu bio je sudionik operacija Maslenica, Bljesak i Oluja. Za svoje zasluge dobio je niz odlikovanja, Spomenicu Domovinskog rata (1993.), medalju 'Bljesak' (1995.), medalju 'Oluja' (1995.), Red bana Jelačića (1995.), Red Nikole Šubića Zrinskog (1995.), Spomenicu domovinske zahvalnosti za 5 godina (1996.), Red hrvatskog pletera (1996.), Red hrvatskog trolista (1996.), Spomenicu domovinske zahvalnosti za 10 godina (2002.) te pohvalu ministra obrane.
Sa žaljenjem i tugom primili smo vijest o smrti generala Mate Laušića, dragovoljca Domovinskog rata čiju je bogatu vojnopolicijsku karijeru obilježila uspostava, razvoj i unaprijeđenje sigurnosnog sustava u presudnim trenucima stvaranja neovisne Hrvatske, poručili su u ponedjeljak navečer iz Ministarstva branitelja.
- U ime potpredsjednika Vlade i ministra Tome Medveda te svih djelatnika Ministarstva hrvatskih branitelja, obitelji i prijateljima generala Laušića izražavamo najdublju sućut - navode.