U Vukovar dolazim s puno poniznosti, i sada sam s vama s tim osjećajem, osjećam se malenim i neznatnim pred veličinom onoga što je prikupio spomen Vukovara tijekom 30 godina, istaknuo je biskup Šaško služeći misu na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara.
"Nedostojan sam i nevažan pred vama, braćo i sestre, među kojima ima toliko izravnih svjedoka i čudesnih primjera, vrijednih da budu istaknuti ili da sami progovore o svome životnom putu, odnosno o životima onih koji su prešli u vječnost ostavljajući nam dragocjenosti svoje žrtve”, rekao je u homiliji na svetoj misi za vukovarske žrtve zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško.
Dodao je kako svatko tko istinski osluškuje i razmišlja o događajima u Vukovaru prije trideset godina pa sve do danas, ne može izbjeći izazov da pokuša govoriti o neizrecivome, da nastoji opisati neopisivo.
Može li se, gledajući ove grobove biti hladan, ohol i bezosjećajan?
„Jer, može li se, gledajući ove grobove, njihov broj, ali još više imena i godišta, može li se biti hladan, ohol i bezosjećajan? Može li se biti gluh za pitanja koja nam postavlja ovo mjesto, nakon svečanoga hoda Vukovarom?", upitao je Šaško.
"U Vukovaru je bešćutno nasilje željelo ostaviti ruševine, i zgrada i ljudi, umornu zemlju i razderana srca, pogažene savjesti i prognanu ljepotu, blatom i mržnjom okaljanu ljudskost, razbijene snove okovane jezom, prazne domove i još praznije duše, grobišta iskopana zločinom i prekrivena ravnodušjem”, dodao je.
Nalazimo se na otvorenim stranicama Evanđelja
Istaknuo je kako je, u susretu s Vukovarom, nakon pogleda na mjesta obilježena zlom i patnjom, brzo shvatio da se nalazim na otvorenim stranicama Evanđelja, na kojima se i danas obnavlja i živi Vukovar, od kojih može i treba živjeti Hrvatska.
U susretu i razgovoru s Vukovarcima i Vukovarkama, s hrvatskim dragovoljcima iz raznih krajeva, dodao je, zadivilo ga je njihovo iznimno ljudsko i kršćansko svjedočanstvo.
„Pitao sam se - kako je moguće, odakle snaga, i u vrijeme razaranja i nakon rata, odakle snaga tim ljudima koji su gledali mučenja i ubojstva najbližih, koji su sami trpjeli neizdrživa nasilja, prolazili ponižavanja, nosili traume silovanja i stigmu neprihvaćenosti. Odakle im snaga da pred vrijeđanjem istine i poštenja, pred nametanjem političkih zamisli koje su produbljivale rane, ne odustanu od dobra? Odakle im snaga mira da gotovo svakodnevno, susrećući zločince, ne uzvrate mržnjom i da na očito nečinjenje mjerodavnih institucija u uspostavljanju pravednosti, budu beskrajno strpljivi i ne dopuste malodušju da prevlada?”, upitao je pomoćni biskup Šaško.
Na takva pitanja redoviti odgovori bili su povezani s nečim što čovjeka nadilazi, s pouzdanjem u Boga i s nadom koja je i u toj tami tražila smisao, zaključio je.
Vukovarska žrtva, naglasio je, poziva nas da u središte ne stavljamo neprijatelja, jer je on izabrao da nam bude neprijatelj, a na nama je moliti da više ne ide tim putem, osobito jer zna da je uz nanesene boli hrvatskomu narodu i svim Vukovarcima, ponizio i svoj srpski narod.
„Bilo bi nam drago da se i neprijatelji odlučuju za dobro, ali trideset nas je godina hrvatske slobode, ostvarene na vukovarskim i drugim žrtvama, naučilo da smo mi u Hrvatskoj mnogo veća prijetnja samima sebi, odnosno svojoj sreći”, poručio je Šaško.
Dovoljno je vidjeti koje su znakovlje nosili ljudi koji su Vukovar razarali, a koje je bilo na odorama branitelja Vukovara
Govoreći o simbolici Vukovara Šaško je rekao da je Vukovar postao simbolom koji nas nadilazi, da nigdje nema toliko života koliko ga ima u simbolu jer on okuplja, povezuje, komunicira, po njemu se prepoznajemo, u njemu otkrivamo smisao i vrednote, a njime izražavamo osjećaje, pripadnost i nade.
No, dodao je, simboli lako postaju i susretišta prijateljstva i poprišta sukoba.
U hrvatskome društvu se povremeno unese takozvani ‘problem simbola’, odnosno preispitivanje o tome koji su simboli prihvatljivi za suvremenu Hrvatsku, upozorio je.
Ako budete željeli čuti, Vukovar će vam reći, istaknuo je Šaško, dodavši da svaki narod vuče određena opterećenja iz prošlosti. Naglasio je da opravdanost korištenja simbola treba proći provjeru smisla, a rat protiv Hrvatske, posebice u Vukovaru, zorno pokazuje tu provjeru.
„Zbog toga nisu potrebna ni posebna vijeća ni povjerenstva, ni akademske rasprave ni duboke semiotičke i semantičke raščlambe. Dovoljno je vidjeti koje su i kakvo znakovlje nosili ljudi koji su Vukovar razarali, a koje je znakovlje bilo na odorama ljudi koji su Vukovar branili, štitili živote drugih pronoseći svoje živote”, rekao je Šaško.
Ocijenio je da je došlo vrijeme kada se, osobito mladima, mora odgovoriti na jednostavna pitanja, poput toga - "Kako je moguće da bude prihvatljivo znakovlje pod kojim je mrcvaren Vukovar ? Koji su to 'totalitarizam' zastupali i promicali ljudi koji su ovdje branili svoj dom ?"
"I dovoljno je potražiti simbole koji su ostali na stratištu Ovčare ili na minskim poljima, na kojima je ljudskost prožeta božanskom ljubavlju ostavljala dijelove tijela i živote, da bi ženama, starcima i djeci otvorila stazu do slobode", dodao je.
Vukovarsko zajedništvo, tako potrebno i samom Vukovaru, sposobno odgovoriti na svaku podjelu
Vukovar i Hrvatska branjeni su snagom povjerenja. To je bio oslonac jednih drugima, bez kojega nije bilo moguće podnijeti takve napore. Povjerenje – ta dragocjena snaga međuljudskih odnosa, naglasio je Šaško, upitavši zar ovih mjeseci, u teškoćama koje nas pritišću, ne vidimo narušenost, čak i izostajanje povjerenja u našemu narodu?
"Za povjerenje je ključna istina", rekao je Šaško dodavši: "Kako možemo očekivati povjerenje naroda u jednome važnom pitanju, ako istina izostaje u drugim važnim pitanjima? Ako istina nije uzeta kao kriterij za pročišćavanje spomena naše nedavne prošlosti; ako se neistina promiče glede Drugoga svjetskog rata i poraća te tadašnjih žrtava; ako se neistinom brani stečene povlastice nositelja i dionika komunističke ideologije i njihovih potomaka".
Također je istaknuo da je u Vukovaru 90-tih rođeno do tada i do danas neviđeno hrvatsko zajedništvo koje je povezalo hrvatske ljude iz svih krajeva domovine i iseljeništva, pa i pripadnike drugih naroda, a to je zajedništvo probudilo puno savjesti i slabo učinilo jakim.
„Trideset godina kasnije, što je s našim zajedništvom? Puno se o njemu govori, ali ga rijetko susrećemo, čak i među hrvatskim braniteljima”, dodao je.
Naglasio je kako je vukovarsko zajedništvo, tako potrebno i samomu Vukovaru, sposobno odgovoriti na svaku podjelu.
„Bolno je danas vidjeti bilo koji razdor i napetosti u našemu društvu, proizišle iz neosjetljivosti, iz neodgovornosti u riječima, odlukama, planiranjima i postupcima. Dobro bi bilo da sve što je važno za našu domovinu provjerimo u svjetlu dara, kakav nam je ostavio Vukovar”, poručio je u propovijedi Šaško ocijenivši kako je Vukovar izvana sve ljepši, i takav budi i prorokuje nadu, pokazujući i nudeći sjeme dobra.
„Vukovar sa svojom prošlošću pomaže nam da ne hodimo u tami, nego da imamo svjetlost; pomaže nam da ne zaboravimo što sve možemo, ako živimo istinu o svojoj malenosti”, naglasio je u homiliji svete mise za vukovarske ratne žrtve na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata pomoćni biskup zagrebački Ivan Šaško.